tehnika (prema grč. τεχνιϰός: vješt, uvježban, od τέχνη: umijeće, vještina), ukupnost iskustveno ili znanstveno utemeljenih vještina, umijeća i postupaka, s potrebnim priborom, pomagalima i strojevima, koji služe za zadovoljavanje ljudskih potreba u stvarnome životu. Obuhvaća materijalna dobra stvorena ljudskim radom (npr. građevinska tehnika: rovokopači, bageri, miješalice; vojna tehnika: topovi, minopolagači, lovački zrakoplovi; filmska tehnika: filmske kamere, reflektori, sjenila, i sl.), ili način i metodu uporabe nekoga dobra ili izvođenja neke radnje (tiskarske tehnike: sitotisak, bakrotisak; slikarske tehnike: slikanje akvarelom, uljanom bojom; tehnike spajanja: zavarivanje lijepljenje, lemljenje, i dr.). Tehnikom se također naziva vještina i spretnost izvođenja neke radnje stečena izobrazbom i vježbom (tehnika sviranja violine, tehnika plesa itd.). U različitim je razdobljima i stupnjevima civilizacijskoga razvoja, te u različitim kulturnim i jezičnim sredinama, naziv tehnika poprimao različita značenja, pa ona ni danas nisu usklađena. Za područja ljudske djelatnosti koja u srednjoeuropskom okruženju tradicijski obuhvaća naziv tehnika, u engleskom govornom području rabi se naziv tehnologija.
Tehnika se zasniva na iskustvu te spoznajama prirodnih znanosti, ponajprije fizike i kemije, potpomognutima intuicijom i izumima ljudi, naslijeđenim znanjima i vještinama, planiranjem i mat. proračunima, a posljednjih desetljeća i na općoj primjeni elektroničkih računala.
Tehničke znanosti
Tako se naziva uređena cjelina znanja i spoznaja u pojedinim granama tehnike, kao i djelatnost usmjerena na stjecanje tih znanja i spoznaja. Ta se djelatnost izvodi uz pomoć istraživanja, a uključuje i širenje spoznaja kroz izvještavanje i obrazovanje. Tehničke se znanosti zasnivaju na prirodnim znanostima, ponajprije matematici, fizici i kemiji, iz kojih su se razvile temeljne tehničke znanosti. Sistematizacija tehničkih znanosti razlikuje se po zemljama. U Republici Hrvatskoj, prema posebnomu pravilniku, područje tehn. znanosti čine polja: arhitektura i urbanizam, brodogradnja, elektrotehnika, geodezija, građevinarstvo, grafička tehnologija, kemijsko inženjerstvo, metalurgija, računalstvo, rudarstvo, nafta i geol. inženjerstvo, strojarstvo, tehnologija prometa i transporta, tekstilna tehnologija, zrakoplovstvo, raketna i svemirska tehnika, te druge temeljne tehničke znanosti. Svako od polja dalje se dijeli na grane. Tako su npr. grane drugih tehničkih temeljnih znanosti automatika, energetika, materijali, mehanika fluida, organizacija rada i proizvodnje, tehnička mehanika (mehanika krutih i deformabilnih tijela), termodinamika i zaštita okoliša.
Povijest tehnike
Prva uporaba tehničkih pomagala počela je čim se čovjek izdvojio iz životinjskoga svijeta. Postoje dokazi da se već homo ergaster (prije 1,4 do 1,9 mil. godina) služio kamenim oruđem i oružjem i poznavao tehniku dobivanja vatre. Luk i strijela bili su poznati u neolitiku, samorodno zlato i bakar upotrebljavali su se već u VI. tisućljeću pr. Kr., taljenje bakra iz rude počelo je u IV. tisućljeću pr. Kr., a željeza u II. tisućljeću pr. Kr. Kotač se za prijevoz počeo upotrebljavati u IV. tisućljeću pr. Kr., a zajedno s polugom, klinom, koloturom i kosinom čini osnovna tehnička sredstva (tzv. jednostavni strojevi) ranoga razvoja tehnike. Neznatno poslije proširila se uporaba željeznog oruđa, u poljoprivredi se javio plug i sustavi za natapanje, a domaće životinje počele su služiti za vuču. Iz poljoprivrede su se izdvojili obrti sa savršenijim alatima i mehaničkim uređajima, kao što su tkalački stan i lončarsko kolo. S pojavom gradova bila je unaprijeđena tehnika građenja, u prijevozu je ojačala uporaba zaprežnih kola, te su se gradili brodovi za obalnu i dugu plovidbu. Od IX. st. znatnije su se počeli razvijati strojevi pogonjeni energijom vjetra i vodenih tokova, premda je snaga čovjeka i životinja i dalje bila glavni izvor pogonske energije. U uvjetima odvajanja sela od grada razvili su se obrtnički alati. Znatno su bili usavršeni rudarstvo i metalurgija (visoka peć od XV. st.). Pojavom vatrenog oružja stubokom se promijenila vojna tehnika, a primjena kompasa u pomorstvu (u Europi u XII. i XIII. st.) stvorila je preduvjete za velika geografska otkrića na pragu novoga vijeka. Razvoj tehnike omogućio je proširenje tiskarskog umijeća. U razdoblju od XVI. do XVIII. st. vodenično kolo postalo je općeniti izvor energije u tehnici i široko se primjenjivalo u mehanizaciji rudarstva, metalurgije, mlinarstva i drugim granama proizvodnje. Strojarske tehnike doživjele su u XVIII. st. osjetan skok, čime je započela industrijska revolucija. Razvoj tekstilne industrije nakon uvođenja mehaničkih predilica i tkalačkih stanova imao je golem utjecaj na pojavu i razvoj teške kemijske industrije (soda, sumporna kiselina), a izum parnoga stroja doveo je do nagle mehanizacije u svim granama tehnike, među ostalim i u samoj strojogradnji. Nastala je lančana reakcija u kojoj su se, u uzajamnom djelovanju, velikom brzinom razvijale, s jedne strane, strojarske tehnike, metalurgija, rudarstvo, prometna tehnika itd., a s druge strane prirodne znanosti. Taj je razvoj u XIX. st. pridonio ovladavanju električnom energijom, primjena koje je postala karakterističnom za tehniku prve polovice XX. st. Razvoj elektrotehnike omogućio je u tom razdoblju proizvodnju lakih metala, a time i razvoj zrakoplovne tehnike; nova grana elektrotehnike – elektronika, dovela je do brzoga razvoja automatizacije, koja je omogućila i brz razvoj u iskorištavanju energije nuklearnih reakcija, kao i prodor čovjeka u svemirska prostranstva – astronautiku. Eksplozivan razvoj računala u posljednjih nekoliko desetljeća otvorio je novu epohu u tehnici, u kojoj strojevi zamjenjuju čovjeka ne samo kao izvor snage nego i u njegovim funkcijama opažanja, pamćenja i odlučivanja. Tako je tehnika u suvremenom svijetu osnovna sila koja podržava materijalnu egzistenciju čovječanstva i određuje njezin razvoj.
Tehnika u Hrvatskoj
Primjena tehnike na području Hrvatske ostavila je tragove o visokom stupnju njezine razvijenosti kroz gotovo sva povijesna razdoblja, počevši od najstarijega doba. Takvi su npr. prapovijesni nalazi alatki od cijepanoga kamena (batići, strugala, šiljci, grebala, noževi, pile, svrdla) krapinskoga pračovjeka, stari oko 130 000 godina, ili dokazi o razvijenoj metalurgiji vučedolske kulture (oko 3000. do 2200. pr. Kr.). Iz ant. doba Hrvatska baštini mnogobrojne tehničke artefakte, napose one staroga Rima (akvedukt u Solinu, Amfiteatar u Puli i druge javne građevine, mjeriteljska pomagala). Ta su djela imala utjecaja na Hrvate, koji su nakon dolaska na ove prostore počeli graditi svojstvenu predromaničku arhitekturu manjih crkvenih građevina. Ubrzo su se Hrvati pokazali kao vješti pomorci, a nastavili su i tradiciju gradnje brodova Liburna, pa su u doba kralja Tomislava izgradili flotu o kojoj je pisao Konstantin VII. Porfirogenet. U Dalmaciji se u XV. st. isticala Korčula gradnjom manjih i srednjih brodova, a u XVI. st. osobit procvat brodogradnje zabilježio je Dubrovnik, brodovi kojega su se, u prvom redu karake, ali i nave, galijuni, koke i karakuni, ubrajali među najbolje i najveće na svijetu. U tom je razdoblju Dubrovnik imao kovnicu te ljevaonicu topova i zvona. God. 1491. započela je raditi tiskara u Kosinju, a od 1494. i tiskara u Senju. U XVII. st. iskorištavao je P. Zrinski rudnike bakra, srebra, zlata i drugih metala u Gvozdanskome u Banovini, na Medvednici i u Gorskom kotaru, gdje su se metali talili i kovali, dok je u Bešlincu u Banovini 1808. bila podignuta prva visoka peć, pa se ondje organizirala preradba željezne rude. U XVIII. i XIX. st. bile su izgrađene Karolinska, Jozefinska i Lujzinska cesta. Prva željeznička pruga (Kotoriba–Čakovec–Macinec) bila je izgrađena 1860., a 1862. i pruga od Zidanoga Mosta preko Zaprešića do Siska. Prvi hrvatski brod na mehanički pogon bio je parobrod Hrvat, sagrađen 1871. U Rijeci je 1750. bila osnovana rafinerija šećera, u Osijeku 1761. manufaktura svile, a u Zagrebu 1771. manufaktura papira; tvornice kamenine osnovane su u Krapini 1800. i Zagrebu 1828., staklane u Voćinu 1808., Samoboru 1839. i Zvečevu 1842., te tvornica papira u Rijeci 1827., u kojoj je prvi put u Hrvatskoj bio primijenjen parni stroj (1835). Taj je događaj označio početak industrijalizacije, koja je osobit razvoj doživjela nakon II. svjetskog rata. Prva hidroelektrana u Hrvatskoj, Jaruga, radi od 1895. god. Prvi telegraf bio je uveden 1850. u Zagrebu, gdje ručna telefonska centrala postoji od 1887., automatska centrala od 1928., a Radiopostaja Zagreb emitira program od 1926. god.
Hrvatski izumitelji
Iz Hrvatske su potekli, ili su u njoj djelovali mnogi znanstvenici i izumitelji, koji su u svjetskim razmjerima ostavili traga na području tehnike: F. Vrančić (1551–1617) u djelu Novi strojevi opisao je niz tehničkih izuma, među kojima i preteču padobrana; M. Getaldić (1568–1626) bavio se praktičnom primjenom matematike za geodetska mjerenja i konstrukciju optičkih uređaja; R. Bošković (1711–87), jedan od posljednjih svestranih ljudi humanističkoga razdoblja, među ostalim, bavio se i statikom u graditeljstvu, hidrotehnikom, geodezijom, optikom; I. Lupis (1813–75) konstruirao je preteču torpeda; D. Schwarz (1850–97) izgradio je prvi upravljivi zračni brod pokretan benzinskim motorom; N. Tesla (1856–1943), s više od 700 izuma iz područja elektrotehnike i radiotehnike, uvelike je pridonio obličju današnjega svijeta i života; S. Penkala (1871–1922), izumitelj je mnogih izuma primjenljivih u svakodnevnom životu, kakav je, npr. mehanička olovka; F. Hanamann (1878–1941), razradio je postupak proizvodnje volframne žarne niti i njezine primjene u električnim žaruljama.
Hrvatsko tehničko nazivlje
Prve nazive tehničkih pojmova na hrvatskom jeziku bilježe prvi hrvatski rječnici, od Rječnika pet najuglednijih europskih jezika (1595) F. Vrančića i opsežnoga Gazofilacija (1740) I. Belostenca do Rječnika znanstvenoga nazivlja B. Šuleka (1874–75), kojim je bilo usustavljeno strukovno nazivlje. Nakon prve tehničke knjige na hrvatskom jeziku Lakši načini putovanja velikih lađa i uz vodu i niz vodu (1804) Marka Antuna Horvatovića (oko 1740–1821), slijedio je u drugoj polovici XIX. st. znameniti niz Novovjeki izumi u znanosti, umjetnosti i obrtu te niz srodnih tehničkih i prirodoznanstvenih knjiga u izdanju Matice hrvatske. U razdoblju od 1963. do 1997. Leksikografski zavod Miroslav Krleža izdao je 13 svezaka Tehničke enciklopedije, jedinstvene po sveobuhvatnoj obradbi pojedinih natuknica, a 2007. i Tehnički leksikon, koji okuplja hrvatsko strukovno nazivlje i povezuje ga s nazivljem na nekoliko svjetskih jezika.
Tehničko obrazovanje u Hrvatskoj
Sustavni pristup tehnici u Hrvatskoj započeo je osnutkom Kluba inžinirah i arhitektah 1878 (od 1884. Družtvo inžinira i arhitekta), koji je, okupivši u inozemstvu akademski obrazovane inženjere, poticao osnivanje domaće tehničke visokoškolske ustanove. Tako je 1919. u Zagrebu bila osnovana Tehnička visoka škola s četiri odjela. Škola je 1926. bila pretvorena u Tehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu, koji se 1956. podijelio na četiri samostalna fakulteta (Arhitektonsko-građevinsko-geodetski, Strojarsko-brodograđevni, Elektrotehnički i Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet). Početkom 1960-ih osnovani su tehnički fakulteti u Rijeci, Splitu, Osijeku, Sisku i Slavonskome Brodu.
Danas se niže i srednje obrazovanje za tehnička zanimanja u Hrvatskoj odvija u strukovnim srednjim školama, s programima različita trajanja (od jednogodišnjih do četverogodišnjih). Visoko obrazovanje iz područja tehnike postiže se završetkom stručnih i specijalističkih studija na nekom od sve mnogobrojnijih veleučilišta i visokih škola (npr. u Zagrebu, Karlovcu, Rijeci, Varaždinu, Gospiću, Slavonskome Brodu, Velikoj Gorici, Puli), dok se sveučilišno (akademsko) obrazovanje stječe završetkom preddiplomskoga, diplomskog ili poslijediplomskoga studija u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku, Dubrovniku, Zadru, Puli i Varaždinu/Koprivnici.
Znanstvena istraživanja unutar tehničkih znanosti u Hrvatskoj odvijaju se pretežno na tehničkim fakultetima i u specijaliziranim institutima kao što su Energetski institut Hrvoje Požar, Institut građevinarstva Hrvatske i dr. Kao udruga vrsnih znanstvenika tehničkih i biotehničkih struka, 1993. utemeljena je Akademija tehničkih znanosti Hrvatske u kojoj su, osim znanstvenika, članovi i tehnički i biotehnički fakulteti, visoke tehničke škole, znanstveni instituti iz područja tehnike i dr. Unutar Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti tehničke su se znanosti njegovale u Razredu za matematičke, fizičke, kemijske i tehničke znanosti do 1997., kada je osnovan zaseban Razred za tehničke znanosti. Gotovo sve tehničke struke imaju svoje časopise u kojima se nalaze i prilozi najnovijih znanstvenih dostignuća, a znanstvenici su okupljeni u udrugama, među kojima se ističe krovni Hrvatski inženjerski savez. Među popularizatorima tehnike u Hrvatskoj značajan je Tehnički muzej Nikola Tesla u Zagrebu, koji prikuplja, čuva i izlaže hrvatsku tehničku baštinu, te Hrvatska zajednica tehničke kulture, koja okuplja zajednice, saveze i društva koji se bave tehničkim odgojem i izobrazbom mladeži, popularizacijom znanosti i tehnike, te inovatorstvom koje je u Hrvatskoj osobito razvijeno.
