Stockhausen [štɔ'khauzən], Karlheinz, njemački skladatelj i glazbeni teoretičar (Mödrath, danas dio Kerpena, 22. VIII. 1928 – Kürten, 5. XII. 2007). Glazbu je učio na Hochschule für Musik, a potom studirao muzikologiju, filologiju i filozofiju na Sveučilištu u Kölnu. Godine 1952–53. u Parizu je studirao kod Oliviera Messiaena i proučavao konkretnu glazbu u studiju Francuskoga radija. Nakon povratka u Köln radio je u Studiju za elektroničku glazbu Zapadnonjemačkoga radija što ga je osnovao Herbert Eimert, koji je na nj snažno utjecao. Stockhausen je studirao i komunikacijsku teoriju i fonetiku kod Wernera Meyer-Epplera na Sveučilištu u Bonnu. Intenzivno je pohađao Međunarodne ljetne tečajeve za novu glazbu u Darmstadtu, gdje je poslije djelovao kao profesor i predavač. Svojim skladateljskim radom i pisanjem o glazbi ostavio je velik pečat na glazbu XX. stoljeća i utjecao na rad mnogih skladatelja. Skladao je velik broj djela za različite sastave (od konvencionalnih do sastava elektroničke glazbe). U njima promišlja probleme tzv. totalne serijalizacije (osobito u ranijim djelima), probleme prostornosti i zvuka, probleme forme, rabi elemente aleatorike i nedeterminacije, bavi se odnosom izvođača i elektronike u živim izvedbama i dr. Među najvažnijim su mu djelima Skupine (Gruppen, 1955–57), Pjev mladićâ (Gesang der Jünglinge, 1956), Himne (Hymnen, 1967–68) i dr. Objavio je i niz Tekstova o elektroničkoj i instrumentalnoj glazbi (Texte zur elektronischen und instrumentalen Musik, I–III, 1961–71).
