Stjepan IV. Arpadović, hrvatsko-ugarski kralj (?, 1132. ili 1133 – Zemun, 11. IV. 1165). Sin hrvatsko-ugarskoga kralja Bele II. Slijepoga i Jelene, kćeri raškoga velikog župana Uroša I. Nakon što je organizirao neuspješnu urotu protiv starijega brata, kralja Geze II., sklonio se 1157. u Bizant gdje se oženio Marijom Komnen, nećakinjom cara Emanuela I. Komnena. U Ugarsku se vratio u ljeto 1162., nakon Gezine smrti, s namjerom da, zajedno s bratom Ladislavom II., svrgne Gezina sina Stjepana III. Uz potporu Bizanta i velikog dijela ugarskog plemstva Stjepan III. je u srpnju 1162. protjeran, ali za kralja nije tada izabran Stjepan IV., iako ga je favorizirao Emanuel I. Komnen, već Ladislav, koji je bratu dao naslov hercega. Ipak, ubrzo je, nakon Ladislavove smrti u siječnju 1163., stupio na hrvatsko-ugarsko prijestolje. Iako ga je podupirao ban i palatin Beloš, kao i Bizant, nije se uspio održati na prijestolju. Kada ga je 19. lipnja 1163. Stjepan III. pobijedio u bitki kraj Stolnog Biograda, ponovno se sklonio u Bizant. Mirom između Stjepana III. i Emanuela I. potonji se obvezao da neće više podupirati Stjepana IV., koji je umro opkoljen u Zemunu pošto je Stjepan III. prekršio mir i napao Bizant.
