Sjeverna Irska (Northern Ireland), dio Ujedinjenoga Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske na sjevernome dijelu otoka Irske; obuhvaća 14 330 km² (od toga unutarnje vode 537 km²) ili oko 1/6 površine otoka. Na sjeveroistoku izlazi na Sjeverni kanal (engleski North Channel), prolaz koji povezuje otvoreni Atlantski ocean na sjeveru s Irskim morem na jugoistoku; na jugu i zapadu graniči s Irskom.
Prirodna obilježja
Najveći dio Sjeverne Irske leži na bazaltnome valovitom ravnjaku, koji se spušta prema jezeru Lough Neagh (391 km², najveće na Britanskim otocima) u središnjem dijelu ravnjaka. Na sjeveroistoku je okružen niskim gorjem Antrim (554 m), na jugoistoku granitnim gorjem Mourne (Donard, 850 m), na sjeverozapadu gnajsnim gorjem Sperrin (Sawel, 678 m). U blizini zapadne granice pružaju se međusobno povezana jezera (Lough) Erne – Lower Lough Erne (110 km²) i Upper Lough Erne (34 km²). Obala je razvedena i mjestimično stjenovita. Prodorom i naglim hlađenjem lave na sjevernoj obali nastali su glasoviti bazaltni prizmatski stupovi Giant’s Causeway. Najveći je otok Rathlin (34 km²) ispred sjeveroistočne obale Sjeverne Irske. Klima je tipično oceanska s blagom zimom i hladnim ljetom; srednja je siječanjska temperatura 4 do 5 °C, srpanjska 14 do 15 °C; godišnja količina oborina iznosi 750 do 1000 mm, mjestimično (Mourne) 1500 mm. Riječna je mreža gusta; rijeke su kratka toka. Glavne su rijeke Bann (najdulja, protječe kroz Lough Neagh, ukupno 159 km), Foyle i Erne, koje su povezane nekoć plovnim kanalima. Velike su površine pod livadama, pašnjacima i vrištinama; šume ima vrlo malo.
Stanovništvo
U Sjevernoj Irskoj prema popisu 2011. žive 1 810 863 st. (1 870 834 st. prema procjeni 2017) ili 126 st./km² (131 st./km² kopnene površine). Najgušće je naseljeno područje istočnoga dijela, između zaljeva Belfasta (Lough Belfast) i jezera Lough Neagh. Stanovnici su uglavnom Irci, Škoti i Englezi (ukupno 95%, 2011). U službenoj je uporabi engleski jezik kojim govori 96,9% (2011) stanovnika; irski i škotski jezik govori mali dio stanovništva. Prema vjeroispovijesti najviše je protestanata (48,4%) i katolika (45,1%); ostalih je 6,5% (2011). Glavni je grad Belfast (280 211 st., 2011); ostali su veći gradovi (2011): Londonderry (Derry; 83 125 st.), Lisburn (76 613 st.), Newtownabbey (65 555 st.; dio je metropolitanskog područja Belfasta), Craigavon (64 193 st.), Bangor (61 401 st.), Ballymena (29 467 st.), Newtownards (28 039 st.), Carrickfergus (27 903 st.), Newry (26 893 st.), Coleraine (24 630 st.) i Antrim (23 353 st.). Glavna su sveučilišta u Belfastu i u Londonderryju.
Promet
Uz cestovnu i željezničku mrežu važan je pomorski trgovački promet, koji se odvija preko luka Belfasta (18,2 milijuna tona, 2017), Warrenpointa (3,3 milijuna tona), Larnea (2,9 milijuna tona), Londonderryja i dr. Trajektne linije povezuju istočnu obalu Sjeverne Irske (Belfast, Larne) sa zapadnom obalom Engleske (Liverpool), Škotske (Cairnryan) i otokom Manom (Douglas), a zrakoplovne i s ostalim područjem Velike Britanije. Glavna je zračna luka u Belfastu.
Povijest
Područje Sjeverne Irske činilo je jedinstveno političko-teritorijalno područje s Irskom (ostatkom otoka) sve do političke podjele 1920-ih godina. Obuhvaća šest grofovija drevnog irskoga kraljevstva Ulster, u keltsko doba poznatoga kao Ulaid. U ranom i razvijenom srednjem vijeku Ulster je bio neovisno kraljevstvo, a neovisnost je sačuvao i otkako je engleski kralj Henrik II. god. 1171. stigao u Dublin i uzeo naslov Gospodara Irske (Lord of Ireland). Do preokreta je došlo za vladavine engleskoga kralja Eduarda II. koji je 1329. oduzeo posjede mnogim irskim plemićima i klanovima te umjesto njih uspostavio velike grofovije, koje je podijelio normanskim plemićima. Tijekom kasnoga srednjeg vijeka počelo je i useljivanje stanovništva iz Škotske. Pokušaji Iraca, povremeno i uz pomoć Škota, da se oslobode engleske dominacije nisu imali trajnijeg uspjeha. U XVI. st., za vladavine Elizabete I., Englezi su poduzeli pohod da potpuno pokore Irsku, pa je Ulster bio podijeljen na osam grofovija, kojima je poslije dodana još jedna. Za vladavine Jakova I. bilo je provedeno početkom XVII. st. tzv. plantažiranje Ulstera (plantation of Ulster) kojim je plodna zemlja koja još nije bila u vlasti Engleza bila podijeljena na velike parcele i prodana engleskim i škotskim veleposjednicima, koji su ju kolonizirali življem iz svojih krajeva, dok su Irci, protjerani u brda i na siromašnu zemlju, postali izvor jeftine radne snage. Novi doseljenici, povezani međusobno i protestantskom vjeroispovijesti, u svojem su se vladajućem položaju potpuno oslanjali na London, dok su katolički Irci, nasilno lišeni svoje zemlje i sve više masovno osiromašivani, u znatnoj mjeri odlazili u emigraciju. U takvu povijesnom razvoju treba također tražiti razloge što su Britanci, nakon stvaranja Slobodne Irske Države 1921., pretežni dio Ulstera, koji se poklapa s područjem Sjeverne Irske, uključili u sastav Ujedinjenoga Kraljevstva. Pokušaj da se sporazumno donese odluka o izmjeni granice između Republike Irske i Sjeverne Irske nije uspio. Tek su 1925., tripartitnim ugovorom između Velike Britanije, Republike Irske i Sjeverne Irske, bile prihvaćene postojeće granice između obaju dijelova Irske. Sjeverna Irska imala je ograničenu autonomiju s dvodomnim parlamentom i zemaljskom vladom; britanski guverner bio je zastupnik krune. Sjeverna Irska slala je u Donji dom Velike Britanije 12 zastupnika te je politički potpuno ovisila o potpori Velike Britanije. Najjača politička formacija bila je Ulsterska unionistička stranka (Ulster Unionist Party – UUP), koja je predstavljala protestantsku većinu (manje od 2/3 stanovništva). Unutrašnjopolitički život u međuratnom je razdoblju bio obilježen nepomirljivom suprotstavljenošću protestanata i katolika.
Od kraja 1960-ih izraženije je političko nasilje između republikanaca (iz redova katolika) i unionista (iz redova protestanata); više republikanskih političkih i paravojnih skupina zagovaralo je uspostavljanje socijalističkoga poretka. Od kolovoza 1969. u očuvanju reda bila je angažirana i britanska vojska. Izravna britanska uprava uvedena je u travnju 1972., samouprava je obnovljena početkom 1974. te ponovno suspendirana u svibnju iste godine. Među unionističkim paravojnim skupinama vodeće su Ulsterske dobrovoljačke snage – UVF (obnovljene su 1966) i Ulsterski obrambeni savez – UDA (osnovan 1971). Glavna republikanska paravojna skupina ostala je IRA, koja se u prosincu 1969. podijelila na »Službenu« – (O)IRA, sklonu i političkim pregovorima, te »Privremenu« – (P)IRA, koja je nastavila s oružanom borbom i terorizmom; 1972. iz (O)IRA-e se izdvojila skupina koja je stvorila Irsku nacionalnu oslobodilačku armiju (INLA). Mirovni proces u Sjevernoj Irskoj započeo je nakon sporazuma Velike Britanije i Irske iz 1995. U srpnju 1997. (P)IRA je objavila prekid vatre, a mirovni sporazum potpisan je 10. IV. 1998 (tzv. Sporazum na Veliki petak; političari John Hume i David Trimble dobili su povodom njega Nobelovu nagradu za mir). Sjevernoirska samouprava obnovljena je u lipnju 1998., suspendirana je u prvoj polovici 2000. te ponovno od listopada 2002 (zbog neuspjela razoružanja paravojnih skupina, suprotstavljenih stajališta unionističkih i republikanskih stranaka i dr.). U sukobima u Sjevernoj Irskoj tijekom 1969–2002. bilo je oko 3500 poginulih (polovicu čine žrtve IRA-e). Glavne su političke stranke UUP, Demokratska unionistička stranka – DUP (osnovana 1971., predvodi ju prezbiterijanski svećenik Ian Paisley do 2008), Socijaldemokratska laburistička stranka (SDLP) te republikanska stranka Sinn Féin, koja se od početka 1980-ih razvijala kao političko krilo IRA-e (od 1983. predvodi ju Gerard Adams). Te su stranke bile među vodećima nakon izbora održanih 2003 (DUP se protivio britansko-irskomu sporazumu iz 1995. te mirovnomu sporazumu iz 1998). U listopadu 2006. vodeće sjevernoirske stranke dogovorile su se o prijelaznoj vlasti i izborima koji su održani u ožujku 2007. Na njima su najviše glasova osvojili DUP i Sinn Féin, koji su potom postigli sporazum o podjeli vlasti i višestranačkoj vladi. Sustav podjele vlasti održan je i nakon izbora 2011. i 2016; na njima DUP osvaja relativnu većinu (od 2015. predvodi ga Arlene Foster), a slijedi ga Sinn Féin. Raspad vladajuće koalicije vodio je prijevremenim izborima u ožujku 2017. Na njima su vodeće stranke ostale DUP i Sinn Féin, te iza njih SDLP i UUP; potom je slijedila politička kriza zbog izostanka dogovora o stvaranju koalicijske vlade. Položaj DUP-a osnažen je nakon britanskih prijevremenih izbora u lipnju 2017., kada je podupro konzervativnu vladu Therese May i zauzvrat postigao povećanje novčanoga fonda za gospodarski i socijalni razvoj Sjeverne Irske.
