Schönbrunn [šø:nbru'n], barokni dvorac u Beču, nekad ljetna rezidencija rimsko-njemačkih i austrijskih careva. Sagrađen je na mjestu srednjovjekovnog posjeda Katterburg. Prvotno je bio u vlasništvu samostana Klosterneuburga, a od 1569. Habsburgovaca, koji su ga tijekom XVII. st. koristili kao lovište. Oko 1642. sagradila je Eleonora Gonzaga, udovica cara i kralja Ferdinanda II., prvi dvorac koji su 1683. porušili Osmanlije tijekom opsade Beča. Na njegovim ruševinama započeo je Leopold I. gradnju novoga dvorca prema nacrtu graditelja J. B. Fischer von Erlacha (1696–1700), a dovršila ga je Marija Terezija prema nešto izmijenjenu nacrtu Nikolausa Pacassija Josepha (1744–50). Unutrašnjost dvorca, s 1441 prostorijom, bogato je ukrašena u baroknom stilu i stilu rokoko (u najraskošnije se ubraja Millionenzimmer sa skupocjenim perzijskim minijaturama iz XIV. i XV. st.). Oko dvorca je barokni park s fontanom Der schöne Brunnen (1779), po kojoj je dvorac dobio ime, vidikovac s ranoklasicističkom glorijetom (1775), Neptunovom špiljom (1780) i mnogobrojnim dekorativnim kipovima. U Schönbrunnu je 15. XII. 1805. bio sklopljen Francusko-pruski sporazum, a 14. X. 1809. austrijski car Franjo I. sklopio je Schönbrunnski mir s Napoleonom I. Bonaparteom. Ondje se rodio i umro car i kralj Franjo Josip I., kojemu je Schönbrunn bio omiljena vladarska rezidencija. Oštećen za II. svjetskog rata, nakon rata popravljen. Od 1996. na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine.
