Atik, Tit Pomponije (latinski Titus Pomponius Atticus [ti'tus pompo:'ni·us a't:ikus]), rimski veleposjednik i zajmodavac, zaštitinik i podupiratelj književnosti (Rim, studeni, 110. pr. Kr. – Rim, 31. III. 32. pr. Kr.). Ciceronov školski drug, poticatelj i poglaviti naslovnik njegovih pisama. Potomak i nasljednik bogate viteške obitelji (gens Pomponia) čije podrijetlo potječe od Pompona (Pompo), sina drugoga rimskoga kralja Nume Pompilija (od 715. do 673. pr. Kr.). Nakon očeve se smrti 86. pr. Kr. preselio u Atenu i ondje živio 20 godina stekavši prišivak Atički (Atticus). Sredinom šezdesetih godina nastanio se u Rimu redovito posjećujući svoje posjede u Butrintu. Premda je u skladu sa svojim temperamentom i Epikurovim naukom načelno izbjegavao politički angažman, podupro je Ciceronovu kandidaturu za konzula (63. pr. Kr.) i predvodio vitešku oporbu protiv Lucija Sergija Katiline. Nakon posvajanja (58. pr. Kr.) naslijedio zamašnu ostavštinu vojskovođe Kvinta Cecilija Metela (Quintus Caecilius Metellus) u čiju se čast preimenovao u Kvinta Cecilija Pomponijana (Quintus Caecilius Pomponianus). Za Ciceronova progonstva (58. do 57. pr. Kr.) pomagao njega i njegovu obitelj te zagovarao njegovo pomilovanje. U građanskome sukobu između Gaja Julija Cezara i Gneja Pompeja nije pristao ni uz jednu stranu; unatoč svojim konzervativnim načelima u doba Cezarove samovlade nije se izlagao pogibelji. Nakon Cezarova umorstva od proskripcije ga je spasio Marko Antonije, s kojim se dopisivao do kraja života. Istodobno je bio u prijateljskom odnosu i živoj korespondenciji s Oktavijanom. Njegova kći Cecilija Pomponija Atika (Caecilia Pomponia Attica) udala se 37. pr. Kr. za Oktavijanovu desnu ruku Marka Vipsanija Agripu, a unuka Vipsanija Agripina (Vipsania Agrippina) u dobi od godine dana bila je zaručena za budućega cara Tiberija, kojemu je rodila Julija Cezara Druza. Zbog neizlječive bolesti svojevoljno skončao život prestavši unositi hranu.
Pomponijeva djela nisu sačuvana: Knjiga ljetopisa (Liber annalis) u kronološkome pregledu od osnutka Rima do svojega doba (oko 50. pr. Kr.) donosi magistrate, zakone, ratove i sporazume rimskoga naroda; osobito je razradio rodoslovlja glasovitih rimskih rodova. Sastavio je i zasebne rodoslovne preglede rimskoga patricijskog roda Junijȃ po narudžbi Marka Junija Bruta i rimskog plebejskog bratstva Marcelȃ po narudžbi Marka Klaudija Marcela. Napisao je stihovane portrete glasovitih Rimljana po uzoru na Slike Marka Terencija Varona. Na grčkome je 60. pr. Kr. napisao monografiju o Ciceronovu konzulatu.
Temelj mnogobrojnim prijateljstvima bila je osobita privlačnost Pomponijeva karaktera. Ciceron mu je pripisivao humanitas, jedinstven rimski spoj ljubaznosti, uljuđenosti, širine vidokruga i odmjerenosti ponašanja, a toliko ga je cijenio da mu je svoja djela slao na ocjenu prije objavljivanja. Ciceronovih 426 pisama Pomponiju pružaju jedinstven uvid u politički život kasne rimske republike; Pomponijevi se odgovori nisu sačuvali.
