nadgrobni spomenik, znak kojim je obilježen grob te služi i kao uspomena na pokojnika. Običaj postavljanja nekoga nadgrobnog znaka potječe iz najstarijih vremena, a vezan je za predodžbe o zagrobnome životu i za kult pokojnika. Nadgrobni spomenik je i znak društvene reprezentacije, posebice ako je riječ o značajnijem pokojniku ili o skupnome, rodovskom grobu. U civilizacijama u kojima se mrtvi pokapaju na vlastitoj zemlji, grob i nadgrobni znak smatraju se simbolima posjeda. Monumentalni nadgrobni spomenici javljaju se već u eneolitiku (→ dolmen; menhir), a iz prapovijesti potječe kao karakterističan nadgrobni znak gomila, odnosno kurgan. U najužem smislu, nadgrobni su spomenici piramide i mastabe, a u takve monumentalne spomenike, koji su ujedno remek-djela umjetničkoga stvaralaštva neke epohe, ubrajaju se i grobovi perzijskih vladara izdubljeni u pećini s monumentalnim pročeljima, grobnice kružna tlocrta u egejskom i etrurskome kulturnom krugu (→ heroon) i grobnica u obliku edikule (→ mauzolej). Kod Rimljana su najčešći nadgrobni spomenici bili stela i sarkofag (preuzeti od Grka i Etruščana), ali se javljaju i drugi funeralni oblici. Vladarske grobnice ističu se u svim civilizacijama dosežući dimenzije velikih građevina, npr. u Kini u obliku žrtvenika, u Burmi u obliku pagoda, u Perziji i Indiji u obliku džamija (Taj Mahal). Tipični su islamski nadgrobni spomenici turbe i marabut. U srednjem vijeku, u kršćanskom civilizacijskom krugu počelo se pokapati mrtve oko crkava i u njima, a razvile su se dvije vrste spomenika, nadgrobna ploča i tumba (zapravo simbolički sarkofag), kada je tijelo pokopano u kripti. Poseban je pak tip nadgrobnoga spomenika stećak. Nadgrobni spomenik često nosi natpis, epitaf. U kasnome srednjem vijeku čest je bio epitaf ugrađen u zid crkve ili samostana, znameniti nadgrobni spomenici velikaša nastali su za renesanse, a raskošni nadgrobni spomenici grade se i u najnovije doba. (→ grob; groblje)
