koncentracijski logori

ilustracija
KONCENTRACIJSKI LOGORI, Dachau, zgrada sa spomenikom
ilustracija1ilustracija2

koncentracijski logori, mjesta masovnoga zatočenja domaćega ili stranoga civilnog stanovništva (katkad i vojnika) u izoliranim većim ograđenim prostorima. Otvaranjem i održavanjem koncentracijskih logora totalitarni ili ratni/vojni režimi obračunavaju se s političkim protivnicima. Kriteriji zatočivanja mogu biti individualni, ali češće obuhvaćaju cijele kategorije stanovništva (masovni politički, nacionalni, vjerski i rasni progoni), a razlozi mogu biti državna sigurnost, gospodarsko iskorištavanje, kazna te zastrašivanje ostaloga stanovništva. Za razliku od zatvorâ, u koje osuđeni dolaze na temelju pojedinačnih (osobnih) sudskih presuda i na određeno vrijeme, uz zakonom propisan postupak, u koncentracijski logor smještaju se zatočenici uglavnom na temelju pripadnosti određenoj skupini, a po izvanrednom ovlaštenju policijskih, vojnih i drugih izvršnih organa vlasti, i to na neodređeno vrijeme. Koncentracijski logori izgrađuju se kao područja ograđena žicom (često s električnim nabojem), s gustom mrežom stražarnica i zgradama (najčešće barakama, brzo podignutima za prihvat velikoga broja ljudi) u kojima se zatočenici lišavaju svih osobnih prava, bez obzira na to je li riječ o tzv. kazneno-radnim logorima ili o logorima u kojima se organizira fizičko uništavanje zatočenika (hladnim oružjem, strijeljanjem, u plinskim komorama, izgladnjivanjem i dr.). U nekim slučajevima nisu nužni stražari i ograde, nego klima, udaljenost od naselja ili drugi načini kontrole (kretanje uz pomoć propusnica, obvezne prijave i sl.) onemogućuju kretanje zatvorenika.

Koncentracijski logori u svijetu

Već u XIX. st. pojavila se – u slučaju rata – praksa interniranja političkih sumnjivaca ili stranih državljana u određena područja, u kojima su bili pod policijskim nadzorom (internacija britanskih državljana u Francuskoj 1803). Prvim pravim koncentracijskim logorima smatraju se logori na Kubi (1896), gdje su Španjolci internirali oko 400 000 civila pojedinih provincija, kako bi spriječili njihov dodir s ustanicima. U Burskome ratu (1899–1902), britanski general H. H. Kitchener zatočio je 1901. u logore civilno bursko stanovništvo (oko 150 000 staraca, žena i djece, od kojih je umrlo 23 000), a smišljenim okrutnim postupkom prema zatočenima prisilio je burske vojnike na prestanak ratnih operacija. Austro-Ugarska je tijekom I. svjetskog rata 1914–18. zatvorila nekoliko desetaka tisuća pristaša nacionalnih pokreta slavenskih naroda koji su živjeli na njezinu teritoriju. Istodobno su Britanci zatvorili Nijemce, britanske državljane. Ti su rani logori bili sabirni (internacijski).

Koncentracijski logori u SSSR-u

U punom značaju koncentracijski logori vezani su uz totalitarne sustave, a prva raširena mreža logora s velikim brojem zatočenika stvorena je u SSSR-u. Rane koncentracijske logore već je 1918. organizirala ČEKA, a zatvorenici su bili slani u udaljene krajeve gdje je nedostajalo radne snage. Radni logori ostali su glavno obilježje sovjetskoga sustava koncentracijskih logora. Poslije je pri NKVD-u bio osnovan poseban odjel koji je upravljao logorima – GULAG (Glavnoe Upravlenie Lagerej – Glavna uprava logora), koji je postojao od 1928. do 1955. Organizacija mreže logora pripisuje se Naftaliju Frenkelu, koji je stvorio najveći sustav logora u povijesti (oko 8000 logora). Osim učvršćenja režima koncentracijski logori imali su i gospodarsku ulogu, jer su iskorištavali robovski rad zatvorenika u šumarstvu, rudarstvu, na podizanju teške industrije ili izgradnji prometnica u područjima s nepovoljnim klimatskim prilikama. Prvi su logori bili osnovani u Kareliji (na obali Bijeloga mora), a poslije su se proširili na Arktik, Ural, Sibir, sve do Dalekog istoka, gdje je podignuta zloglasna Kolima. Prvi veliki projekt bio je prokopavanje bjelomorsko-baltičkoga plovnoga kanala 1931–33. Uobičajene kazne od 3 do 8 god. značile su zapravo doživotnu osudu, jer je uz fizički naporan i dugotrajan rad (dnevno 10 do 15 sati), oskudnu prehranu, bez liječničke pomoći i uz teške klimatske prilike, smrtnost bila iznimno visoka. Prosječno je umiralo 10% zatvorenika godišnje (1933), a ubrzo je smrtnost porasla na 20% (1938). Najteže je bilo u Kolimi, gdje je godišnje umiralo i do 50% zatvorenika. Većina je zatočenika došla u koncentracijske logore u tri velika vala: u doba kolektivizacije (1929–32), velikih čistki (1936–38), nakon II. svjetskog rata (1945–48). U logore su bili slani seljaci koji su se protivili kolektivizaciji, časnici, članovi partije, nacionalne manjine osumnjičene za nelojalnost te velik broj potpuno nevinih, što je i činilo okosnicu sustava zastrašivanja. Od 1939. sve više osuđenika dolazilo je iz osvojene Poljske i baltičkih zemalja, a nakon 1944. i velik broj »kolaboracionista«, pripadnika različitih neprijateljskih formacija iz zemalja koje je oslobađala Crvena armija, ali i svi sovjetski građani koji su bili u zarobljeništvu u nacističkoj Njemačkoj. Strani zatočenici bili su smješteni u zasebnih 4000 koncentracijskih logora, kroz koje je prošlo oko 3,5 milijuna ljudi, najviše Nijemaca (3 milijuna, a od njih je stradalo oko 1 milijun), a polovica ih je radila na najtežim poslovima u rudnicima. Procjene ukupnoga broja stradalih različite su: uglavnom se kreću od 15 do 30 milijuna (Crna knjiga komunizma navodi 20 milijuna; na temelju vrela i demografskih procjena R. J. Rummel došao je do rezultata od najmanje 24 milijuna pa do mogućih 39 milijuna stradalih u razdoblju 1918–91).

Za razliku od kazneno-radnih logora, gdje je također ubijeno stotine tisuća ljudi, logori smrti bili su namijenjeni masovnoj likvidaciji zatočenika. Prvi logori smrti nastali su u SSSR-u u doba velikih čistki. Samo u razdoblju 1936–38. u njima je stradao oko milijun ljudi. Najveći je bio Kuropati kraj Minska (1937–41), u kojem je strijeljano najmanje 120 000 ljudi. U koncentracijskom logoru Vorkuta (sjeverni Ural) 1938. prvi put u povijesti upotrijebljeno je trovanje plinom radno nesposobnih, i prvi su put objedinjena dva tipa koncentracijskih logora: radni logor i logor smrti. Logori smrti karakteristični su ipak za nacističku Njemačku.

Između dvaju svjetskih ratova fašistički i diktatorski režimi osnivali su koncentracijske logore radi obračuna s političkim protivnicima. Talijanski koncentracijski logori u razdoblju 1925–43., za vrijeme fašizma i II. svjetskog rata (koje su nakon kapitulacije Italije 1943. u sjevernoj Italiji preuzeli Nijemci), bili su Liparski otoci, Gonars, Treviso, Padova, Trst i Skadar. Nakon građanskoga rata u Španjolskoj (1936–39) republikanci su bili zatvoreni u logorima što ih je osnovao režim generala F. Franca; u Francuskoj je 1939. bilo internirano oko 500 000 republikanskih boraca i izbjeglica iz Španjolske.

Njemački koncentracijski logori

Došavši na vlast u Njemačkoj 1933., nacisti su paljenje Reichstaga iskoristili za obračun s političkim protivnicima (socijaldemokratima, komunistima i dr.) u tzv. divljim logorima. Prvi takav logor otvorio je komesar Münchena H. Himmler u Dachauu (ožujak 1933), a po uzoru na nj podignuo ih je nekoliko i u okolici Berlina pod upravom pripadnika SA i SS postrojba (od 1934. samo SS). Ti su logori formalno bili zatvoreni 1937., a zamijenili su ih državni logori. Od starih logora ostali su Dachau i Sachsenhausen (Oranienburg, 1936), a otvoreni su: Buchenwald (1937), Mauthausen (1938), Flossenbürg (1938) i Ravensbrück (1939), uglavnom uz industrijska središta. U početku su to bili posebni logori za političke protivnike (Sonderlager), no s porastom broja zatočenih pretvarali su se u prisilne radne logore (Zwangsarbeitlager), koji su od 1936. god. (tzv. četverogodišnji plan), a posebno u okviru ratne privrede, imali i određenu gospodarsku ulogu (1944. radno se iskorištavalo 500 000 logoraša, od 7,7 milijuna stranih, od reda prisilnih radnika). Od 1936. upravu nad koncentracijskim logorima preuzeo je Reichsführer SS-a H. Himmler i specijalni SS odredi Totenkopfverbände (SS odredi mrtvačkih glava). Pred rat najveći broj logoraša bio je u doba pogroma 1938., kada je dosegnuo 60 000, a potom se smanjio na 25 000. U II. svjetskom ratu broj se logora povećao, a promijenila se i struktura zatočenika. Od 1935., uz političke protivnike u koncentracijske logore odvođeni su ljudi na osnovi rasne, vjerske i »socijalne« razlike (Židovi, Romi, katolički svećenici, homoseksualci, beskućnici i dr.), a u ratu i ustanici te civili (radi zastrašivanja stanovništva okupiranih zemalja), pa je, uz Židove, nenjemačko stanovništvo uskoro činilo većinu zatočenika. U Njemačkoj su koncentracijski logori u prvom redu bili radni logori: Sachsenhausen (1936–45), u kojem je stradalo oko 100 000 zatočenika, među njima i oko 20 000 sovjetskih ratnih zarobljenika, Bergen-Belsen (1943–45), u kojem je stradalo oko 48 000 zatočenika (među njima i Anna Frank) i 30 000 sovjetskih ratnih zarobljenika, Buchenwald, do 1939. nazivan Ettersberg (1937–45), u kojem je stradalo između 45 000 i 50 000 zatočenika, Dora-Mittelbau (1943–45), najprije podružnica Buchenwalda, od 1944. samostalni logor, u kojem su zatočenici izgradili tvornicu tajnog oružja V1 i V2. Drži se da je u tom logoru stradalo najmanje 10 000 ljudi. Do proljeća 1945. na području pod njemačkom vlašću postojala su 22 velika koncentracijska logora i 1202 pridružena vanjska (radna) logora. Zatočenici su radili kao robovska radna snaga u ratnoj industriji, najviše u industrijskim gigantima Krupp i I. G. Farbenindustrie (koji je proizvodio i ciklon-B, plin korišten u plinskim komorama), koji su svoje pogone podizali u blizini koncentracijskih logora. Izgladnjivani i zlostavljani logoraši masovno su umirali od bolesti i iznemoglosti, a na mnogima su obavljani i medicinski eksperimenti.

Najveći logori osnivani su izvan Njemačke, a ondje su, uz dotadašnje radne logore, od kraja 1941. osnivani posebni logori smrti (Vernichtungslager), prvenstveno kako bi se provelo »konačno rješenje židovskoga pitanja« (Endlösung der Judenfrage), za što je bio zadužen A. Eichmann. Svi su se nalazili na području okupirane Poljske, kako bi se lakše očuvala tajnost njihova postojanja. Nakon dolaska u logor smrti zatočenici su najčešće odmah odvođeni u plinske komore. Prvi je takav logor bio Chelmno (njemački Kulmhof), gdje je u prosincu 1941. prvi put provedeno trovanje logoraša plinom. Procjenjuje se da je ondje stradalo oko 160 000 osoba. Tri glavna logora smrti osnovana su u ljeto 1942. u sklopu akcije Reinhardt. Smješteni dalje od naselja, povezani prugom, bili su namijenjeni isključivo ubijanju zatočenika. Najzloglasniji logor smrti bio je Treblinka, gdje je, prema procjenama, ubijeno oko 974 000 osoba (Židovi, Poljaci i dr.). U logoru Sobibór ubijeno je oko 250 000 ljudi, a u Bełzyecu (njemački Belzec) 600 000 ljudi. Djelovali su do jeseni 1943., kada su im tragovi uklonjeni, a funkcija prenesena na druge koncentracijske logore (koji su i dalje ostali radni logori), prvenstveno na najveći od njih Oświęcim-Brzezinka (njemački Auschwitz-Birkenau). U tom je logoru od 405 000 registriranih zatočenika ubijeno njih oko 340 000 (medicinski eksperimenti, glad, iscrpljujući rad). Uz to je u plinskim komorama bilo ubijeno još najmanje milijun zatočenika iz cijele Europe (najviše Židovi i Poljaci). Sličan je bio i Majdan (njemački Maidanek, Lublin-Majdanek), najprije logor za ratne zarobljenike, zatim kazneno-radni logor, a od jeseni 1942. do srpnja 1944. i logor smrti. Procjenjuje se da je u njemu stradalo između 200 000 i 360 000 zatočenika.

U drugim su zemljama pod nacističkom kontrolom veći logori bili još u Austriji (Mauthausen, 1938–45., u kojem je stradalo više od 100 000 ljudi), Češkoj (Terezin, njemački Theresienstadt, 1942–45., u njemu je stradalo do 30 000 ljudi), Francuskoj (Natzviller, njemački Natzweiler, 1941–44., u kojem je ubijeno oko 15 000 zatočenika), Srbiji (Banjica, 1941–44., u kojoj je od 100 000 zatočenika stradalo njih oko 80 000).

U koncentracijskim logorima posebno su stradali Židovi, Romi (po fašističkim teorijama rasno bezvrijedni i nepoželjni) i Slaveni (Poljaci, Rusi, Bjelorusi, Ukrajinci). Procjenjuje se da je u njima stradalo oko 10 milijuna zatočenika, od toga između 5,5 i 6 milijuna Židova.

Radni logori osnivani su i na područjima japanskog širenja u Aziji, a procjenjuje se da je u njima stradalo oko milijun ljudi. Tijekom II. svjetskog rata internacijski logori bili su otvarani i na području zemalja antihitlerovske koalicije. U SAD-u je oko 100 000 američkih državljana japanskoga podrijetla bilo smješteno u koncentracijske logore, a slično su učinili Britanci sa svojim državljanima njemačkoga podrijetla.

Nakon završetka rata u koncentracijske logore smještani su pripadnici poraženih vojnih postrojba, ali i izbjeglo civilno stanovništvo. Nema pouzdanih procjena o broju logora i broju ljudi koji je kroz njih prošao ili u njima stradao. Poznato je da su u Njemačkoj postojali do početka 1950-ih (najveći su stari nacistički logori Buchenwald i Sachsenhausen, koji su djelovali do 1950), a u njima je stradalo 124 000 ljudi (96 000 na sovjetskom okupacijskom području i 28 000 kod zapadnih Saveznika).

Određene sličnosti s koncentracijskim logorima ima prisilan rad, koji se javlja kao poseban oblik iskorištavanja i bezobzirnoga fizičkog uništavanja stanovništva. Naziva se i robovskim, iako ne uključuje privatno vlasništvo, jer nije dragovoljan (zatočenici dolaze nakon pojedinačnih ili skupnih uhićenja, a odbijanje rada povlači različite kazne) i redovito se odvija u iznimno lošim uvjetima (težak i dugotrajan rad, loša prehrana, nepovoljna klima), pa je smrtnost visoka. Zatočenici mogu biti smješteni u radnim logorima ili u radnim kolonijama (koje su često u mreži koncentracijskoga logora). Tipičan je za totalitarne režime, a posebno je bio čest u Kini od 1949. do 1970-ih, gdje se broj stradalih na prisilnom radu procjenjuje na milijune (od 35 milijuna ukupnih žrtava političkoga terora). Postoje pouzdaniji pokazatelji samo za Tibetance, koji su bili najugroženija skupina, od kojih je više od 170 000 stradalo u koncentracijskim logorima. Jedan tip koncentracijskog logora bili su i poljoprivredni »kolektivi« Crvenih Kmera u Kambodži (Kampućiji), u kojima je stradalo više od 1,6 milijuna ljudi (1975–79). Koncentracijske logore podizale su i vojne hunte u Grčkoj (od 1967), Čileu (od 1973) te u Argentini (od 1976).

Koncentracijski logori u Hrvatskoj

Kada su sile Osovine u travnju 1941. osvojile Kraljevinu Jugoslaviju, njemačke, talijanske i ustaške vlasti osnovale su na području NDH brojne koncentracijske logore. Najveći njemački koncentracijski logor bio je Sajmište (njemački Judenlager Semlin) u Zemunu (1941–44), pod upravom Gestapoa. Procjenjuje se da je u logoru od 90 000 zatočenika, od reda Židova i Roma, stradalo njih oko 40 000. Kroz više od 20 talijanskih koncentracijskih logora prošlo je oko 35 000 ljudi (Hrvata iz talijanske okupacijske zone, Slovenaca i Židova). Za Židove su od studenoga 1942. ustanovljene slobodne konfinacije (confinazione libera): na sjeveru najveći je logor bio u Kraljevici, a na jugu najviše je Židova bilo konfinirano na otoku Korčuli (u gradu Korčuli i u Veloj Luci). U literaturi se ta mjesta često spominju pod imenom logora, ali je između logora i uvjeta u konfinaciji razlika bila velika. Često se radilo o smještaju u napuštenim hotelima, gdje su talijanski vojnici samo nadzirali da se zgrade po noći ne napuštaju i da se danju ne prelazi u druge dijelove naselja. Manji logori nalazili su se na Braču (Sumartin, Postira, Milna, Nerežišća), u gradu Hvaru, te u okolici Dubrovnika – u Gružu, u Kuparima (u kompleksu hotela Kupari) i na Lopudu. Najveći je logor bio Kampor na Rabu (stradalo do 4600 ljudi, pretežito Slovenaca). Pod ustaškom upravom bio je otvoren niz koncentracijskih logora; isprva su bili sabirni logori (najveći je bio Danica kraj Koprivnice, travanj 1941 – rujan 1942). Logor Đakovo (1941–42) bio je koncentracijski logor, uglavnom za židovske žene i djecu; nakon epidemije tifusa, velika većina zatočenika otposlana je u Jasenovac. Veći koncentracijski logor bio je Gospić (lipanj – kolovoz 1941), iz kojega su zatočenici (pretežito Srbi, nekoliko tisuća Židova i manjina Hrvati) slani u Jadovno i druge logore na Velebitu te u dva logora na Pagu (Metajna i Slana) koji su za kratka trajanja postali logori smrti u kojima je stradalo više tisuća zatočenika. U koncentracijskom logoru Lepoglava (kaznionica do 1943., potom sabirni logor) od svibnja 1944. stradalo je oko 1000 logoraša. Prema ukupnomu broju zatočenika i broju stradalih najveći koncentracijski logor bio je Jasenovac (1941–45). Njegovi prvi zatočenici dopremani su u logore Krapje (Jasenovac I) i Bročice (Jasenovac II) (kolovoz–studeni 1941), zatim su preseljeni u koncentracijski logor na Ciglani (Jasenovac III). U selu Jasenovac u siječnju 1942. osnovan je radni logor Kožara (Jasenovac IV), od veljače 1942. i kaznionica u Staroj Gradiški (Jasenovac V) djelovala je kao dio jasenovačkog logorskog kompleksa. U svibnju 1942. osnovan je u Uštici tzv. Ciganski logor za Rome. Jasenovac je istodobno bio logor smrti i radni logor (zatočenici su, među ostalim, odlazili na rad na poljoprivredna dobra: Mlaka, Potkozarje i dr.). Procjenjuje se da je u njemu stradalo između 70 000 i 100 000 zatočenika (V. Žerjavić došao je do broja od 83 000 ljudi, od toga između 45 000 i 52 000 Srba, 12 000 Hrvata i Muslimana, 13 000 Židova i 10 000 Roma).

Prvi koncentracijski logor na partizanskom području otvoren je u prosincu 1943. na području Like (Otočac). Kako se približavao kraj rata, od jeseni 1944., a osobito po svršetku rata, otvarani su koncentracijski logori u koje su bili smješteni pripadnici poraženih vojnih postrojba te velik broj civila, na temelju optužbe da su »neprijatelji naroda«, tj. nove komunističke vlasti. Bili su zatvarani prema političkom (građanska inteligencija ili članovi bivših građanskih stranaka), društveno-gospodarskom ili klasnom (posjednici) ili pak prema etničkom načelu (Folksdojčeri, Madžari). U Hrvatskoj je bilo više desetaka koncentracijskih logora, a bili su prolazni, sabirni, radni, kazneni i logori smrti. Najveći su bili u okolici Zagreba, Karlovca, Čakovca, Bjelovara, Požege, Osijeka te u Lepoglavi. Pouzdanije procjene broja stradalih postoje samo za koncentracijske logore za Folksdojčere (najveći su bili Valpovo i Krndija), koji su u Hrvatskoj djelovali do ljeta 1946., a u njima je (uglavnom od iscrpljenosti, gladi i tifusa) stradalo do 10 000 ljudi. Većina koncentracijskih logora za ostalo stanovništvo bila je zatvorena 1946., ali su neki za vojne zarobljenike djelovali do 1953. Većina je zatočenika nakon zatvaranja koncentracijskih logora bila upućivana na prisilan rad (na poljoprivredna dobra, prometnice, u rudnike, šumarije, ciglane, hidrocentrale i dr.), gdje im se život nije bitno razlikovao od onoga u koncentracijskome logoru (odvojenost, ograničeno kretanje, loši životni uvjeti).

Novi val progona bio je pokrenut 1948–52. u sukobu KPJ s Informbiroom, kada je većina od 55 600 uhićenih (od toga oko 7000 iz Hrvatske) bila odvedena u kazneni logor Goli otok.

U doba agresije na Hrvatsku od 1991. koncentracijski logori opet su se otvarali ponajprije u SR Jugoslaviji te na srpskim područjima u BiH, a u njih su odvođeni i hrvatski vojnici i civilno stanovništvo. Najveći su bili Manjača (BiH), gdje je bilo i Bošnjaka, i Begejci (Vojvodina), a imali su izgled klasičnih koncentracijskih logora. Za rata u BiH (1992–95), uz Manjaču, srpske snage otvorile su niz koncentracijskih logora, a najzloglasniji su bili Omarska, Keraterm, Trnoplje, Luka i Batković. Koncentracijske logore otvarale su i hrvatske (Dretelj, Helidrom kraj Mostara i dr.) te bošnjačke snage (Jablanica) u BiH. (→ bleiburg; goli otok; križni put; žrtve rata)

koncentracijski logori. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 11.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=32708>.