Kinezi, većinski narod Kine. Sami se nazivaju Han, a to je i njihov službeni naziv u Kini. Izvan Kine to ime manje koriste pa se uglavnom nazivaju nekom varijantom izraza Zhongguo ren (»ljudi središnje zemlje«). Etimologija naziva Kinezi (engleski Chinese, njemački Chinesen, talijanski Cinesi, itd.) u europskim jezicima nije do kraja razjašnjena, ali se pretpostavlja da je u vezi s imenom dinastije Qin (Ch’in; 221. do 206. pr. Kr.). Kinezi su, s oko 1,26 milijardi pripadnika, najbrojniji narod svijeta. Osim u Kini, gdje čine oko 92% stanovništva (oko 1,16 milijardi), Kineza najviše ima u jugoistočnoj Aziji (Tajvan, Hong Kong, Singapur, Tajland, Malezija i dr.), a žive i u mnogim drugim zemljama svijeta (SAD, Kanada, Australija i dr.). Kinezi su starosjedioci uže ili prave Kine. Fosilni ostatci pleistocenskoga čovjeka (Sinanthropus pekinensis) pronađeni u pećini Zhoukoudian (Chouk’outien) nedaleko od Pekinga kao i mnogobrojni ostatci neolitičkih kultura (kultura Yangshao u Henanu, kultura crne keramike na poluotoku Shandongu i dr.) iz III. tisućljeća pr. Kr. svjedoče o kontinuiranoj prisutnosti Kineza na tlu uže Azije. Općenito pripadaju mongoloidnoj rasi. Tijekom svoje povijesti asimilirali su niz azijskih etnija, koje su svojom antropološkom i kulturološkom različitošću pridonijele razvoju kineskog naroda i kulture. Kineska je civilizacija starija od 5000 godina, a Kinezi su svojim mnogobrojnim izumima uvelike zadužili čovječanstvo. Prvi su počeli s uzgojem dudova svilca (III. tisućljeće pr. Kr.), proizvoditi papir (II. st.), lak, porculan. Poznavali su kompas (koristili su ga za navigaciju u XII. st.), tisak (najstarija tiskana knjiga potječe iz 868), barut (za vatreno su ga oružje počeli upotrebljavati oko 1200., a već prije za vatromet i signaliziranje) i dr.
Povijest
Povijest
→ kina, povijest
Jezik
Kineski je jezik, ili skupina srodnih jezika, koji pripada kineskoj grani sino-tibetske (kinesko-tibetske) jezične porodice. Njime govori više od 1,2 milijarde ljudi u Kini s Tajvanom; osim toga manje skupine govornika kineskog jezika dolaze u Ruskoj Federaciji, Vijetnamu, Koreji, Mianmaru, Singapuru, Maleziji, Indoneziji, Bruneju, na Filipinima, u Francuskoj Polineziji, Africi, na Mauriciusu, u Americi (SAD, Kanada, Surinam, Trinidad itd.). Prvi je jezik svijeta po broju govornika i jezik jedne od najznačajnijih i najdugotrajnijih civilizacija istočne Azije i svijeta, u prošlosti od davnina međudržavni jezik te upravni i kulturni jezik u zemljama jugoistočne Azije. Bitna značajka kineske kulturne i jezične povijesti bilo je postojanje jednoga neovisnoga književnog jezika uz različite govorne jezike (narječja) na velikome prostoru. Osim državnoga i službenog jezika na osnovici mandarinskoga pekinškoga narječja (putonghua; njime u Kini govori oko 1,17 milijardi ljudi, a materinskim ga jezikom može smatrati nekoliko stotina milijuna ljudi, odn. glavnina naroda Han) kineski danas ima još sedam velikih i jasno individualiziranih narječja, koja su u strogo lingvističkome smislu različiti jezici, a među sobom se znatno razlikuju fonološki, leksički te kadšto morfološki i sintaktički, pa vrlo često među njima nije moguće ni elementarno sporazumijevanje. To su kantonski (yue, Guangdonghua; 50 milijuna govornika u Kini i 20-ak milijuna u svijetu; ima 7 tonova), šangajski (wu; oko 80 milijuna govornika u Kini), minbeijski (minbei, fuzhou; oko 11 milijuna govornika u Kini i Singapuru), fujiansko-tajvanski (minnan; više od 50 milijuna govornika, od toga 15-ak milijuna na Tajvanu), xiang (oko 40 milijuna govornika), gan (oko 25 milijuna govornika), hakka (kejia; ukupno u svijetu 35 milijuna govornika, od toga 30-ak milijuna u NR Kini i na Tajvanu).
U kineskom jeziku struktura je sloga (C)V(C), pri čemu u standardu postoje mnoga ograničenja dočetnih suglasnika; kako je broj različitih slogova ograničen (ukupno 420), vrlo je izražena slogovna homonimija. No za razliku od starokineskoga, u kojem su riječi isključivo jednosložne, u suvremenom je kineskome samo 10% jednosložnih riječi (najčešće i najobičnije riječi), glavninu rječnika čine dvosložne riječi, no višesložne su obično posuđenice iz drugih jezika. Slogovi se, osim po fonemima, razlikuju i prema tonovima. Četiri su osnovna tona: visoki (mā: mati), uzlazni (má: konoplja i ukočen), silazno-uzlazni (mâ: konj), silazni (mà: grditi i prisegnuti); bez tona ili s neutralnim tonom (ma ili må: oznaka upitnosti rečenice). U nekim narječjima (jezicima) ima i do 9 fonološki razlikovnih tonova. Među suglasnicima nema opozicije po zvučnosti, nego opozicija aspirirani ~ neaspirirani (neaspirirani se bilježe slovima za naše zvučne suglasnike).
Kineski ima izolirajuću gramatičku strukturu s obilježjima aglutinativnosti. Neki su ga opisivali kao jezik »gotovo bez gramatike«, jer ne razlikuje vrste riječi (ali su se razvili afiksi za razlikovanje naziva predmeta i naziva radnih imenica) i jer su riječi morfološki nepromjenljive (nema gramatičkih oznaka broja, roda, načina, vremena, lica). Postoje i neki gramatički morfološki elementi, npr. sufiks za množinu -men (uz imenice za osobe i uz lične zamjenice: ren: čovjek, ren-men: ljudi, wo: ja, wo-men: mi), determinativne čestice, posesivi, pomoćne čestice za aspekt. Daju se izlučiti elementi unutarnje fleksije (háo: dobar – hào: voljeti). Opozicija prijelazno ~ neprijelazno izriče se alternacijom početnoga suglasnika. Brojevni klasifikatori ili specifikatori biraju se ovisno o pripadnosti imenice jednomu od stotinjak imenskih razreda (20-ak njih česti su u uporabi; npr. dǐng za pokrivala za glavu, liàng za vozila, pǐ za konje itd.). Gramatički odnosi proizlaze osobito iz smisla, reda riječi, intonacije. Kineski je razvio derivaciju (s pomoću sufiksâ) te slaganje riječi, koje upotrebljava i radi izbjegavanja homonimije (umjesto jedne riječi koja je homonimna s drugima, rabi se složenica od dvaju sinonima). U kineskom je rječniku malo posuđenica iz drugih jezika, a to se objašnjava kako superiornošću kineske kulture i civilizacije tako i vrlo strogom i razmjerno ograničenom strukturom sloga u kineskom. U starome kineskome nalazimo posuđenice iz sanskrta, poslije su posuđivani elementi iz mandžurskoga i mongolskih jezika (imena starih funkcija i činova). U novije doba ima posuđenica iz engleskoga (yinjing: motor < engleski engine, delu feng: telefon < engleski telephone, tielu: željeznica < engleski railway). No mjesto posuđenica radije se rabe kalkovi (dian hua: telefon, doslovce elektrika + govoriti).
Unutar osam velikih narječja (ili jezika) postoje varijeteti koji se rabe na velikim prostorima, neki od njih s velikim brojem govornika. Razumijevanje s govornicima susjednih narječja (jezika) otežano je ili nemoguće, najčešće zbog fonetskih i leksičkih razlika. Državni ili nacionalni jezik (guoyu), zasnovan na govoru Pekinga i sjevernoj koine, ima mnogobrojne posuđenice iz drugih dijalekata, pa je u određenome smislu umjetan; postao je službenim jezikom 1945. Naime, uporabni i književni jezik, stvoren početkom XX. st. na temelju književnih oblika pekinškoga narječja, nametnuo se kao standardni, državni i službeni jezik (putonghua), a on je ujedno i drugi jezik za govornike ostalih narječja i govornike nekineskih jezika. Stari zajednički književni jezik wenyen (wenli), koji se između VII. i XII. st. razvio na osnovi sjevernih i središnjih govora, bio je službeni književni jezik u Kini do početka XX. st., a imao je status sličan statusu latinskoga u Europi. On je očuvao glavne značajke starokineskoga (rječnik se sastoji isključivo od jednosložnih riječi, ima vrlo malo gramatičkih elemenata). U osnovi je imao dva oblika: jedan visoki oblik, strogo normiran i koji je razumjela malobrojna elita (jezik klasične književnosti), i drugi niski (»lagani«) oblik, koji je dolazio u službenim dokumentima i u književnim djelima namijenjenima slabije izobraženomu čitateljstvu.
Povijest kineskog jezika može se pratiti tijekom gotovo četiri tisućljeća. Prva su svjedočanstva tekstovi urezani na jelenskim kostima i onda na oklopima kornjača između XVIII. i XIV. st. pr. Kr., a poslije dolaze i zapisi na bronci i keramici. Povijest kineskog jezika obično se dijeli na arhaično razdoblje (XIX/XVIII. st. pr. Kr. do 100. god.; u tom su se razdoblju pojavili prvi književni spomenici; potkraj arhaičnoga razdoblja neki izdvajaju staro razdoblje: doba dinastije Han, od 206. pr. Kr. do 9. te od 25. do 220); srednje razdoblje od god. 100. do 1200 (za dinastije Tang; 618–907. snažni su indijski i srednjoazijski utjecaji) i moderno razdoblje od 1200. do danas. Ta se razdoblja odlikuju razlikama fonetskoga reda u afiksima (fonetizam starijih faza rekonstruiran je s pomoću tablica rima koje su se sastavljale od VI. st., bilježenja posuđenica iz sanskrta te kinesko-korejskoga, kinesko-japanskoga i kinesko-vijetnamskoga čitanja, kao i analize korejskih, japanskih i vijetnamskih posuđenica iz kineskoga.
Pismo
Kinesko pismo, jedino ideografsko pismo koje je do danas ostalo u uporabi, glavni je čimbenik i jamstvo svekineskoga jezičnog jedinstva. Kako ono ne bilježi pojedinačne glasove (foneme), nego bilježi slogove koji imaju značenje (leksičko ili gramatičko), tj. jednosložne riječi, ne određujući im precizno glasovnu vrijednost, njime se bez poteškoća mogu sporazumijevati govornici različitih kineskih govornih jezika koji inače, zbog glasovnih i leksičkih razlika, nisu u govòru međusobno razumljivi. Iako današnji kineski nije više dosljedno jednosložan kao što je to bio starokineski, dvosložne riječi i složenice bilježe se uzastopnim znakovima za slogove, koji su redovito prepoznatljive jednosložne riječi. Kako su se osnovna načela kineskog pisma tijekom vremena malo mijenjala, još se i danas bez znatnijih poteškoća mogu čitati i razumjeti tekstovi s početka kršćanske ere. Unatoč golemim nedostatcima kineskog pisma (dugotrajno i mukotrpno učenje, nemogućnost izravne uporabe u telegrafiji i strojopisu, teškoće u slaganju tekstova za tisak itd.), dosadašnji pokušaji njegove zamjene kakvim djelotvornim alfabetskim pismom nisu doveli do konačnih zadovoljavajućih rezultata, i to ne samo zbog privrženosti Kinezâ tradiciji nego i zbog funkcije jezičnoga povezivanja, preko pisanog oblika, kako svih pripadnika kineskog naroda bez obzira na to kojim se kineskim govornim jezikom u govòru služe tako i današnjih naraštaja Kineza s kineskom pisanom tradicijom.
Povijest kineskog pisma može se pratiti do razdoblja oko 2000. pr. Kr. (slikovni zapisi na kostima i sl.), a prije nego se razvilo u ideografsko i slogovno pismo, vjerojatno mu je prethodilo piktografsko (slikovno) pismo. Kako god bilo, može se zaključiti da su u početku znakovi za riječi koje su označivale predmete bili crteži (sličice) tih predmeta, koji su se s vremenom shematizirali i stilizirali (npr. znak za mandarinsku riječ mu: stablo razvio se iz crteža stabla s prikazom granja i korijenja, znak za riječ tien: polje razvio se iz crteža, tlorisa polja podijeljenoga na čestice), a da su se riječi sa značenjem apstraktnih pojmova bilježile crtežima s vrijednošću simbola (npr. crtež otvorenih usta iz kojih izlazi zrak za bilježenje riječi yen: govoriti i riječ, crtež mete sa strjelicom za riječ chung: sredina, srednji, ili pak crtež dviju žena za riječ wan: svađa). Zbog stilizacija poteza kistom unutar pojedinih kaligrafskih škola i zbog postupnoga svođenja poteza na ono što je bitno i razlikovno, s vremenom se izgubila izravna slikovna motivacija znakova, odn. veza između prvotnoga crteža i potonjeg ideografskoga znaka. Neki novi znakovi nastali su i tako što bi neki već postojeći znak bio okrenut (zarotiran). U starom jeziku svaka riječ (koja je bila jednosložna) bilježila se u načelu jednim znakom, ali su se mnogi slogovi, ovisno o značenju, bilježili s pomoću više znakova (po tome se kinesko pismo razlikuje od slogovnih pisama u užem smislu riječi). No istodobno se javila potreba da se zabilježe, razgraniče homofone (ili djelomično homofone) riječi (slogovi). S obzirom na ograničenja koja proizlaze iz kanonske strukture slogova i njihova ograničenog broja u jeziku (nešto više od 400, ne računajući tonove), kinesko je pismo trebalo riješiti i pitanje homonima, odn. istozvučnih slogova-riječi. Osobito od razdoblja dinastije Han i poslije, pojedinim znakovima bilježili su se i istozvučni (ili sličnozvučni) slogovi (slogovi-riječi) s drugačijim značenjem. No kako bi se naznačilo da takav znak istoga (ili približno istoga) izgovora ima drugačije značenje, dodavala bi mu se gore ili dolje, s lijeve ili s desne strane, često posve arbitrarno i konvencionalno, klasifikacijska ili značenjska odrednica, ili »ključ«; on je upućivao da osnovni znak s određenom glasovnom vrijednošću ima drugačije značenje nego onda kada stoji sam za sebe, a osnovni znak i značenjski determinant pišu se unutar jedinstvenoga zamišljenog četverokuta. Primjerice, znak za pojam »blistav, koji blista«, u izgovoru huang, označuje se znakom istoga fonemskoga sastava, no s drugačijim tonom, huang, sa značenjem »uzvišen, carski«, ali mu se s lijeve strane dodaje znak za »vatra« (huo) kako bi se uputilo na to da mu je značenje drugačije nego kada dolazi sam. Slično tomu, za bilježenje riječi ku: slijep, upotrebljava se istozvučni znak, i s istim tonom, ku, koji znači »bubanj«, ali mu se ispod dopisuje znak za »oko« (izgovor mu) kako bi se naznačilo da je tu njegovo značenje u vezi s očima. Takvi klasifikacijski znakovi samo naznačuju semantičko područje kojemu riječ pripada, a ne preciziraju njezino značenje. U odnosu na oblik takva znaka u samostalnoj punoznačnoj uporabi, njegov oblik u službi klasifikacijskog znaka mijenja se (u najmanju ruku mijenjaju se njegove unutarnje proporcije) i nerijetko pojednostavnjuje. Danas u kineskom pismu 90% znakova ima takvu dvostruku vrijednost: s jedne strane mandarinsku fonetsku, glasovnu u osnovnome znaku, s druge pak naznaku pripadnosti semantičkomu području u dodanom značenjskom determinantu. Na 9354 znaka kineskog pisma u prvome kineskom rječniku Shuowen jiezi (oko god. 120) bilo je 540 takvih »ključeva«, ali sa sustavnim pojednostavnjenjem ideograma god. 1615. i broj ključeva sveden je na 214, a daljnjim pojednostavnjenjima u novije doba na 191, odn. 189 (prema 60-ak tisuća znakova). Ideogrami se u kineskim rječnicima okupljaju pod zajedničkim »ključem«, značenjskom odrednicom, a unutar toga razvrstavaju se prema broju sastavnih dijelova (poteza, crta) osnovnoga znaka. Svaki znak kineskog pisma sastoji se od određenog broja elemenata (poteza) koji se pišu određenim redoslijedom. Nekoć se kineski tekst pisao u okomitim stupcima odozgo dolje, a stupci su se nizali s desna na lijevo. U novije doba tekst se piše u vodoravnim redcima s lijeva na desno. Kinesko ideografsko pismo još se uvijek rabi za bilježenje japanskoga (ideogramima se bilježe prvenstveno značenjski determinanti, a japanskim slogovnim pismom riječi i gramatički morfemi) i korejskoga (samo u Južnoj Koreji), a u prošlosti se rabio i za bilježenje vijetnamskoga.
I u samoj Kini bili su sastavljeni jednostavniji sustavi, od nekoliko desetaka znakova, za bilježenje glasovnoga sastava (izgovora) riječi. Počevši od isusovca M. Riccija u XVI. st., do sada je bilo predloženo 40-ak alfabetskih sustava za fonetsku transkripciju pekinškoga ili kantonskoga kineskoga, s time da su se oni okupljali uglavnom prema velikim posredničkim jezicima (engleskom, francuskom, njemačkom, ruskom). Od njih je najrašireniji onaj što ga je u XIX. st. izradio Britanac Thomas Francis Wade, a modificirao Herbert Allen Giles (sustav Wade-Giles, u kojem se tonovi bilježe brojevnim eksponentima 1,2 na kraju slogova–riječi). U okviru nastojanja za pojednostavnjenjem ideografskoga pisma, 1958. kineska vlada predložila je službeni sustav fonetske transkripcije mandarinskoga kineskoga s pomoću latiničnih slova, koji je poznat pod imenom pinyin (u njem se tonovi bilježe dijakritičkim znakovima iznad vokala). Taj se sustav preporučuje za transkripciju kineskih imena u jezicima koji se pišu latinicom. U Kini se njime bilježi tehničko nazivlje, strana imena, njime se obavlja telegrafska komunikacija, donose određene informacije u rječnicima, rabi se u nekim listovima te kao pomoćno pismo u osnovnoj školi. No dok se u inozemstvu, barem u znanstvenim krugovima, nametnuo, takav sustav u Kini neće moći u potpunosti zamijeniti tradicionalno ideografsko pismo sve dok svi stanovnici Kine ne nauče govoriti standardnim kineskim jezikom (putonghua), utemeljenim na mandarinskome pekinškom narječju.
Književnost
Mitsko doba. Klasici. Od dinastije Han (206. pr. Kr. – 220) do dinastije Sui (581–618)
Duga povijest kineske književnosti seže u kinesko mitsko doba, obilježava ju tradicija kulta predaka, filozofija daoizma, konfucijanizma i budizma, a posreduje osobita narav kineskoga jezika. Razvoj sveukupne kineske civilizacije započeo je u razdoblju polulegendarne dinastije Xia, u mitsko doba vladavine Triju vladara i Petorice careva, između 3000. i 1500. pr. Kr.; povijesni razvoj započeo je s dinastijom Shang (XVI. st. pr. Kr. do 1066. pr. Kr.), a prva pisana djela potječu iz dinastije Zhou (1066. do 221. pr. Kr.). U tom je razdoblju došlo do velikoga kulturnoga procvata i sastavljena su klasična djela koja stoje u temeljima čitave kineske kulture i književnosti. To su: »Knjiga pjesama« (»Shijing«, klasično djelo pjesništva, vjerojatno između 1800. i 600. pr. Kr.), »Knjiga povijesti« (»Shujing«), »Knjiga mijena« (»Yijing«), potom »Anali proljećȃ i jesènī« (»Chunqiu«) te »Zapisi o obredima« (»Liji«). Ta su djela poznata pod nazivom šest disciplina (liu shu) ili šest klasika, tj. klasičnih djela (liu jing), jer je postojao i šesti klasik, »Knjiga glazbe« (»Yuejing«) koja nije sačuvana, a od XII. st. zamijenio ju je tekst »Obredi (dinastije) Zhou« (»Zhou li«), no tradicionalno se govori o Pet klasika. Od 500. do 250. pr. Kr. došlo je i do procvata klasične kineske filozofije, cvalo je »stotinu škola mišljenja« i djelovali su filozofi Konfucije (Kong Fuzi; oko 551. do 479. pr. Kr.) i njegovi učenici Mengzi (Meng-tzu, Meng-tse, Mencije), Xunzi (Hsun-tzu), Mozi (Mo-tzu), te veliki daoistički učitelj Laozi (Lao-tzu, Lao-tse; vjerojatno VI. st. pr. Kr., kojemu se dugo pripisivalo djelo »Knjiga o putu i njegovoj krjeposti« »Daode jing«, vjerojatno IV. ili III. st. pr. Kr.), Zhuangzi (Chouag-tzu) i drugi. Premda nije utvrđeno da je sam Konfucije išta napisao, pripisuje mu se autorstvo pojedinih klasika ili dijelova klasika, a posebno knjiga izreka i aforizama te raspravâ s učenicima, »Rasprave« (prema engleskom i »Analekti«, kineski »Lun-yu«: izabrane izreke). To djelo zajedno s ostala tri: »Nepromjenljiva sredina« (»Zhong yong«), »Veliko učenje« (»Daxue«) i »Mencije« (»Mengzi«, nazvano po istoimenom filozofu, oko 372. do 289. pr. Kr.), čini tzv. Četiri knjige (Sizhu), koje su uz Pet klasika bile osnova državnoga ispita za dobivanje carske službe. Prvi se put takav ispit polagao 124. pr. Kr., kada je osnovana carska akademija, a potom neprekinuto od 606. do 1905., od kada se ispitivalo i kandidatovo pjesničko umijeće. Ispit je, teoretski, svima bio dostupan, a održavao je društvenu podjelu na četiri osnovne skupine: učenjake-pisce (službenike) i seljake te obrtnike i trgovce; pravim su se stvaraocima smatrali tek pripadnici prvih dviju skupina. Važnost je knjige tako od samih početaka kineske povijesti bila iznimna: tolika, da je za kratkotrajne vladavine dinastije Qin (Ch’in; 221. do 206. pr. Kr.), god. 213. pr. Kr. pod daoističkim utjecajem i zbog potreba konsolidacije države, paradoksalno, naređeno spaljivanje svih knjiga osim »Kronike dinastije Qin« (»Qin li«) i djela iz medicine, poljodjelstva i proricanja. No kada je u potonjem razdoblju dinastije Han (25–220) izumljen papir, knjige su postale dostupnije pa im je važnost, kao i knjižnicama, još više porasla. U teoriji o samopostojećem moralnome zakonu ili mandatu neba (tian ming) kojega je svojstvo vrlina (de), konfucijanisti su nalazili temelj političkoga morala; kako nebo odobrava i potvrđuje vladara, što se prvi put spominje u »Knjizi povijesti«, društveni poredak mora biti u skladu s vrhunskim kozmološkim načelom, tj. nebo, zemlja i čovjek uzajamno su povezani. Zamisao o jedinstvu prirode i čovjeka trajno obilježuje kinesku misao. Kako se Konfucije nije bavio eshatološkim pitanjima, već društvenim i obiteljskim odnosima i uzorima iz mitske starine, kineska misao, pa tako i književnost, nema izrazito religiozno nadahnuće i po tonu je svjetovna, najvećim dijelom vezana uz teme ovozemaljskoga života. Tako i »Knjiga promjena« (zapravo zbirka proricateljskih shema po kojima se sudbina može odrediti s pomoću 64 heksagrama) polazi od pretpostavke da sudbina ovisi o kozmičkome poretku koji se stalno mijenja pa mu se čovjek mora prilagođivati. Kako su mitske pripovijesti sačuvane samo u ulomcima o bogovima, polubožanskim vladarima, mudracima i slično, kao priručnik kineske mitske povijesti uzima se eklektično daoističko djelo »Gospodar Huainana« (»Huainanzi«, II. st. pr. Kr.) s poglavljima o kozmologiji, kozmogoniji, numerologiji, mitologiji i drugo. Tradicionalno se tako stara kineska književnost dijeli na Pet klasika, povijesnu književnost, filozofsku književnost i čistu književnost (pjesništvo). I književnost se shvaćala kao djelatnost s primarno didaktičnom svrhom jer je služila izgradnji poželjnoga modela ponašanja i djelovanja u skladu s konfucijanskom etikom služenja i poslušnosti društvu i obitelji. Tako je i »Knjiga pjesama« služila moralnoj poduci, jer književnost je, po konfucijanskome etičkome idealu, bila više od pukog (estetskog) užitka i morala utjecati na javne stvari. Prema predaji, sastavio ju je sam Konfucije, iako je to zbirka od približno 300 pjesama, himni i didaktičkih pjesama iz različitih krajeva Kine (koje su najčešće skupljali dvorski službenici kako bi time caru prenijeli raspoloženje naroda), s najčešćim temama o ljubavi, rastancima, ratovima i nepravdama. Istodobno se, na jugu Kine, u pokrajini Chu, razvijalo pjesništvo drugačije metričke stope i elegičnoga nadahnuća (stil chu ci); u toj je tradiciji pisao najstariji i najslavniji kineski pjesnik Qu Yuan (Ch’ü Yüan; IV. ili III. st. pr. Kr.) autor »Jadikovki« (»Lisao«). Pjesništvo razdoblja Han snažno obilježuje eklekticizam, tj. konfucijanistička tradicija u stilskoj vještini i daoistička tematika, što pokazuje najveći pjesnik toga doba Sima Xiangru (Ssu-ma Hsiang-ju; 179. do 117. pr. Kr.). Premda nema čvrste granice između proze i poezije, započinje snažan razvoj stila fu (najčešće se razumijeva kao ritmička proza ili poetska proza). Za razdoblja Han stvorena su velika povijesna djela, napisana tumačenja klasika, usustavljena filozofska djela te napisan prvi rječnik »Raščlamba značajeva« (»Sluo wen jie zi«). U razdoblju ratova, nemira, građanskih ratova, komadanja carstva i političkih podjelâ (Tri kraljevstva 221–280., dinastije Qin 280–420., Song 420–479. te Šest dinastija 479–581), jenjava utjecaj konfucijanizma kako zbog oslabljenih državnih struktura tako i zbog uvođenja i širenja budizma (II–III. st.) i budističke književnosti te obnove daoizma u III. i IV. st. U filozofskoj se književnosti (komentarima i tumačenjima) i esejistici razvija tzv. usporedna proza (pian wen) koja oponaša, često vrlo usiljeno, književnu prozu (gu wen ili wen yan). Nastaje i prvo veće djelo književne kritike »Književni duh i stvaranje zmaja« (»Wenxin diaolong«), što ga je napisao Liu Xie (Liu Hsieh; VI. st.).
Od dinastije Tang i Pet dinastija (618–960) do mongolske dinastije Yuan (1279–1368)
Više nego u drugim žanrovima kinesko je književno stvaralaštvo dosegnulo vrhunac u pjesništvu, koje pravi procvat bilježi za dinastije Tang (618–906). Prevladalo je mišljenje da poezija, osim što utječe na moralnost, treba pokazati i društvena zla i odnos naroda prema vlasti. Pod utjecajem druge škole (ci), poezija je trebala pokrenuti i osjećaje, a ne iskazivati se samo kao vještina. Meditativna budistička škola chan (sanskrtski dhyāna: sabranost, koncentracija; japanski zen) pridonijela je uvjerenju kako pjesništvo treba biti prožeto i duhovnim sadržajima te izraziti pjesnikov svjetonazor i misaonost. Takvu razvoju kineskoga pjesništva pogodovala je i osobitost kineskoga jezika u kojem je osnova leksičke jedinice jednosložna s apsolutnom vrijednošću, bilo pojmovnom bilo konkretnom. Imenica može postati glagol, a glagol imenica. Zbog nepostojanja broja, lica i glagolskoga vremena riječ zadržava općenito značenje. Sintaksa je jednostavna, a ritmičke formulacije i skupine riječi čine osnovnu govornu i značenjsku jedinicu. Takve poetske dispozicije izrazito su glazbene pa je kineska poezija pjevna. Sustav tonova mijenja fleksiju glasa uzlazno ili silazno i time uz metriku i rimu postaje čimbenik pjesničkog senzibiliteta. Raspored i poredak tonova strogo su određeni: već od X. st. postoje pravila koja su se morala poštovati pri skladanju stihova. Poezija nije samo slušni nego i, posredstvom kineskoga ideografskog pisma i kaligrafije, vizualni doživljaj pa se riječi tim pomnije i plastičnije odabiru. Od starine se kinesko pjesništvo razvijalo u dva smjera: ono koje je slijedilo (sjevernu) tradiciju s uzorom u »Knjizi pjesama« i ono koje je slijedilo (južnu) tradiciju (chu ci). Nakon razdoblja Han te se dvije struje pjesničkoga izraza spajaju i od tada poezija bilježi snažan i neprekidan razvoj sve do zlatnoga doba kineskoga pjesništva u razdoblju Tang. Najslavniji su pjesnici toga doba Li Bai (Li T’ai-po; 701–762), Du Fu (Tu Fu; 712–770), Bai Juyi (Po Chu-yi; 772–846), pjesnik stila ci Wen Tingyun (Wen T’ing-yün; 812–870) i mnogobrojni drugi manje slavni pjesnici. Nakon razdoblja Tang, sve do mongolske dinastije Yuan, stihovi su poprimali nove oblike i uglazbljenja. Duljina je stihova nejednaka, a tonalne sheme su postale rigoroznije. Poznati su pjesnici toga razdoblja Li Qingzhao (Li Ch’ing-chao; 1081–1149), Lu You (Lu Yu; 1125–1209) i mnogi drugi. Premda proza nije tako izrazita u razdoblju Tang kao pjesništvo, snažan su joj poticaj dali pisci Han Yu (Han Yü; 768–824 ) i Liu Zongyuan (Liu Tsung-yuan; 773–819), zauzimanjem za oživljavanje ranoga, jednostavnoga klasičnoga stila, gu wen, a protiv neprirodnosti usporedne proze pian wen i budističkih sadržaja koji su bili sve prisutniji putem prijevoda, kojima je pridonio kineski hodočasnik u Indiju Xuanzang (Hsuan-tsang; 602–664). No, budistički je utjecaj pridonio nastanku živoga, pripovjednog jezika: iz hagiografija o Budinu životu nastale su postupno usmene priče što su ih pripovijedali profesionalni pripovjedači. Neokonfucijanizam je (III–VIII. st.), uključivši daoističke i budističke elemente, stvorio nove filozofske sustave, što je dalo snažan poticaj esejistici, umjetničkoj i književnoj kritici te osobito povijesti književnosti. Nakon temelja što ih je za povijesnu književnost u razdoblju Han postavio Sima Qian (Ssu-mu Ch’ien; 145. pr. Kr.) s djelom »Povijesni zapisi« (»Shiji«), značajna je arheološka i povijesna djela napisao Sima Guang (Ssu-ma Kuang; 1019–86) i drugi. U tom se razdoblju sastavljaju značajne antologije, leksikografska i bibliografska djela, kao što su npr. rječnik (»Guangyun«) i enciklopedija (»Dong kao«) i drugo. Pripovjedna je proza izrastala uglavnom na povijesno-epskim ili hagiografskim motivima te čudesnim pričama, ljubavnim zgodama, pustolovinama i slično, što su kao bilješke bile pomagalo profesionalnim pripovjedačima, da bi se do kraja XIII. st. oblikovala pripovjedna proza govornoga jezika (pai hua ili hua pen) do tada prezirana kao književna forma. Razvili su se pripovjedni oblici bliski pripovijetki i romanu (hua pen: govorena priča) i kazališnim formama (drami, operi). Romani su se objavljivali (a od X. st., kada je u Kini izumljeno tiskarstvo, tiskali) anonimno ili pod pseudonimom ili su pak se pripisivali slavnim imenima iz prošlosti. Postoje u mnogobrojnim, često međusobno vrlo različitim verzijama, što je vjerojatno rezultat duga razvojnoga puta u koji su bili uključeni mnogi autori i priređivači.
Od dinastije Ming (1368–1644) do Republike (1912)
Do toga se razdoblja kinesko društvo učvrstilo i posve stabiliziralo, napetosti između društvenih slojeva nestale su ili su bile potisnute pa se nastavlja rad na enciklopedijama, antologijama i bibliografijama, koje se sastavljaju u posebnim carskim uredima ili knjižnicama. Do znatnijeg je uzleta došlo u kazalištu, a osobito u pripovjednoj prozi u kojoj su nastala, ili zadobila konačan oblik, velika romaneskna djela. Naime, romaneskne teme variraju prema pojedinim pripovjedačima, tako da su prvi romani višekratno bili prerađivani i mijenjani prema zahtjevima izdavača iz različitih razdoblja, pa je teško pronaći i pravog autora ili skupljača i izvorni tekst. Kao neutvrđeni autor mnogih romana od kojih su najpoznatiji »Roman o tri kraljevstva« (»San guo zhi yan yi«) i »Na rubovima vode« (»Shui hu zhuan«), spominje se Luo Guanzhong (1330–1400). No nekoliko najvećih romana imaju povijesnu osnovicu, kao i »Roman o tri kraljevstva« kojemu je konačna verzija nastala u XIV. st., a u potonjim razdobljima izvršeno je samo nekoliko manjih izmjena. To je ratni, pustolovni roman, pun međusobnih borbi glavnih junaka i s tipskim prikazom likova. U romanu »Na rubovima vode«, također s konačnom verzijom iz XIV. st., pustolovine su isprepletene s različitim legendama i pučkim pričama. Na temeljima priča o dogodovštinama hodočasnika Xuan Zanga, koji je u VII. st. boravio u Indiji odakle je donio budističke sūtre, nastao je u XVI. st. roman »Hodočašće na Zapad« (»Xi you ji«; u prijevodima poznat i pod imenom »Majmun«), a kao njegov autor spominje se Wu Chengen (oko 1510–80). Roman je pun čudnovatih epizoda, fantastičnih metafora i prikaza borbi protiv demona što ih hodočasnik treba svladati uz pomoć svojih suputnika i pomagača. Uz njega je glavni lik i majmun Sun Wu-gong, personifikacija puka, koji mu izvanrednim bravurama pomaže da dođe do Indije. Iz XVI. st. također je roman »Šljivin cvijet u zlatnoj vazi« (»Jin ping mei«). Kao njegov autor spominje se Wang Shizhen (1526–90). Djelo koje se dovezuje na prethodna dva romana (glavni junak već se pojavljuje u romanu »Na rubovima vode«) istančana je studija o korupciji visokoga društva, pisana u realističkom duhu razdoblja Ming. Kao veliki pripovjedač spominje se Feng Menglong (oko 1574–1645), koji je pridonio obnovi govorne proze hua pen u razdoblju Sung i Yuan. U razdoblju mandžurske dinastije Qing (1644–1911) nema značajnijih pjesnika, istaknuo se jedino Nala Xingde (1655–85), a prevladavali su pripovjedači, npr. Pu Songling (1640–1715), esejisti, npr. Shen Fu (1763–1810). Najpoznatiji je iz toga razdoblja roman »San u crvenoj kući« (»Hung lou meng«), nastao u XVIII. st. Pisala su ga dva autora (iako se najčešće spominje Cao Zhan, 1715–63), a priča se odigrava u građanskoj obitelji, gdje je glavni junak okružen mnogobrojnim ženskim likovima opisanima suptilno i psihološki uvjerljivo. Istodobno cvjeta i sasvim drukčija proza, realistično-satirična, kakva je u romanu »U gaju književnika« (»Run lin wai-shu«) iz XVIII. st., kojem je autor navodno Wu Jingzi (1701–54). U romanu se osuđuje ljudska dvoličnost i pokvarenost činovničkoga aparata, tj. službenika, navodnih pisaca. Taj će tip proze u XIX. st. nastaviti Liu E (1857–1909), Wu Woyao (1867–1910), Lian Qizhao (1873–1929) i drugi. Potkraj XIX. st. zapaža se veće otvaranje prema zapadnim utjecajima, započeto već u razdoblju dinastije Ming, i zanimanje za političke i socijalne teme, sve veće napuštanje pravila klasičnoga jezika i stila (wen yen) i približavanje govornomu jeziku (pai hua).
Od razdoblja Republike (1912), književne revolucije 1920-ih do suvremene književnosti
Početak XX. st., s propašću carstva (1911) i uspostavom republike (1912), označio je preokret u kineskoj književnosti. Od 1916–17. u književnosti se zapaža snažan zamah nadahnut demokratskim težnjama nastalima iz susreta sa stranim kulturama. Naraštaji tih godina odriču se pisanoga književnoga stila (wen yen), koji je do tada bio isključivi instrument književnoga ostvarenja. Napušta se tradicija, odbacuje staro društvo i traži uzor u stranoj književnosti. Književna je revolucija (1916–20) ujedno usko povezana s političkom, i socijalnim previranjima u zemlji. God. 1916. počeo je izlaziti časopis »Nova mladost« (»Xin Qingnian«), koji je nagovijestio upotrebu govornoga jezika (pai hua) kao nacionalnoga jezika (guo yu) u školama i potpuno napuštanje umjetnoga književnoga stila, koji je nerazumljiv najvećemu dijelu naroda i smatra se neprikladnim za moderne ostvaraje. Već 1919. izdaje se velik broj časopisa pisanih govornim jezikom, a revolucionarni pokret u književnosti tih godina doživio je potpun uspjeh. Govorni je jezik ujedno bio i pokretač novih ideja, doktrina, naučavanja i utjecaja sa Zapada. Intelektualci prihvaćaju i proučavaju europsku i američku književnost i prevode velik broj stranih djela na kineski jezik. Sva se ta zbivanja u književnosti nazivaju pokretom 4. svibnja (1919), a dio su istoimene šire kulturne i društveno-političke reforme koja svojim nazivom komemorira studentski protest protiv ponašanja službenoga kineskoga izaslanstva na Pariškoj mirovnoj konferenciji (1919) kojom je formalno bio okončan I. svjetski rat i Japanu bila dodijeljena uprava u pokrajini Shandong. God. 1922. bilo je osnovano društvo za proučavanje književnosti Stvaralačko društvo (Chuangzao shi), koje je okupljalo pisce koji su se smatrali sljedbenicima realističkoga odnosno larpurlartističkoga smjera. Razdoblje 1925–30. bilo je doba velikih političkih previranja i sukoba demokratskih intelektualaca s piscima ljevice koji su 1930. osnovali Ligu lijevih pisaca (Zuoi zuojia lianmeng), kojoj je predsjedao pisac Lu Xun (1881–1936), glavni predstavnik kineskoga kritičkog realizma; najpoznatije su njegove priče »Dnevnik luđaka« (»Kuangren riji«, 1918) i »Prava istina o A Q« (»A Q zheng zhun«, 1921) o zbivanjima u Kini početkom XX. st. No glavno usmjerenje u duhu marksističke estetike u tom društvu provodio je Chu Qiubai (1899–1935). Najveći uspon u tom je razdoblju doživio roman. Najznačajniji su predstavnici: Lao She (1899–1966), čiji je roman »Vozač rikše« (»Luotuo Xiangzi«, 1937., preveden i kao »Kuli iz Pekinga«) doživio velik uspjeh, zatim Ba Jin (1904–2005), autor sentimentalnoga romana u tri dijela: »Obitelj« (»Jia«, 1933), »Proljeće« (»Chun«, 1938) i »Jesen« (»Qiu«, 1940), te Mao Dun (1896–1981), romanopisac i novelist čije je najvažnije djelo »Svitanje« (»Ziye«, 1933), u kojem opisuje turbulentni život Shanghaija za društvenih previranja 1930-ih. Značajni su pisci toga razdoblja u svojem prijašnjem stvaralaštvu Guo Moruo (1892–1978), Lin Yutang (1895–1976), Hu Feng (1902–85), Jiang Gui (1908–85), Duanmu Hongliang (1912–96), Eileen (Ailing) Zhang (1920–96) i mnogi drugi. – Smjernice kineske književnosti zacrtane su prije osnutka Narodne Republike Kine (1949), a posebno u »Yenanskim razgovorima o umjetnosti i književnosti« (1943) koje je u skladu sa svojim shvaćanjem marksizma napisao Mao Ce-tung (Mao Zedong, 1893–1976), koji se i sam okušao kao pjesnik. Postavši obvezujućima, te su smjernice oblikovale naraštaje revolucionarnih pisaca među kojima se istaknuo npr. Hao Ran (1932–2008), koji je postao uzorom mladim naraštajima pisaca izniklih iz slojeva radnika, seljaka i vojnika, a Wang Zengqi (1921–1997), pisac je uspješnih libreta za revolucionarne opere i drugo. U skladu s maoističkom izgradnjom socijalizma i u književnosti su se osjetile posljedice nekoliko kampanja koje je provodila Kineska KP: kampanja »neka cvjeta stotinu cvjetova« 1956. dopuštala je donekle tematsku širinu, ali uvijek u duhu uzdizanja političke svijesti, dok je kampanja protiv »desnih elemenata« 1957. izložila kritici i progonu autore kao što su Ding Ling i Ai Qing. God. 1958. u umjetnosti su bili dopustivi jedino »revolucionarni romantizam« i »revolucionarni realizam«, a »kulturna revolucija« (1966–76) ušutkala je književnike, mnoge zatvorila ili otjerala u smrt, prekinula rad književnih društava i izlaženje književnih časopisa. God. 1970–72. kinesko se društvo ponovno otvara, objavljeni su mnogi novi romani, knjige pjesama, priča, nove drame i slično, u ozračju kretanja prema široj demokratizaciji i napuštanju kolektivizma te ispitivanju novoga prostora slobode. Otkako je svoje pozicije u društvu izgubila krajnja ljevica, pisci se 1976–80. okreću novim temama (industrijalizaciji, sukobu urbanog i ruralnoga, pojedinačnim, tragičnim ljudskim sudbinama, i slično). Književnik Gao Xingjian (r. 1940), začetnik je kineske avangardne književnosti i istaknut predstavnik kineskoga modernizma 1980–87; živi od 1987. u Francuskoj te piše na kineskom i francuskom jeziku, a 2000. dobio je Nobelovu nagradu za književnost. No u samoj Kini djeluju naraštaji pisaca koji su u novije doba na Zapadu postali dostupni putem prijevoda. To su: Wang Ceng-Qi (1920–97), Wang Meng (r. 1934), David Su Li-Qun (r. 1945), Zhong Acheng (r. 1949), Mo Shen (r. 1951), Jia Pingwa (r. 1952), Cai Cehai (r. 1954), Bai Xiao Yi (r. 1960) i mnogi drugi.
Religija
Osnovno je obilježje kineskih religija prožimanje različitih vjerskih struja i vjerovanja od prapovijesnoga doba do danas, npr. štovanje predaka, vjerovanje u podudarnost mikrokozm/os/a i makrokozm/os/a te prihvaćanje zajedničkih temeljnih pojmova koji određuju i kinesku filozofsku misao (jia), kao što su: tian (nebo), dao (put), de (vrlina), li (obred), yin-yang (oprečna i komplementarna kozmička počela). Iz obrednih žrtvenih prinosa bogovima i predcima u zamjenu za kišu ili urod, životinjskih kostiju za proricanje s pitanjima upućenima duhu velikoga pretka ili obogotvorenim kraljevskim predcima dinastije Shang, izrastao je lik najmoćnijega boga (ili možda skupine bogova) Shangdi (Uzvišeni bog ili Bog na visini): u potonjim će konfucijanskim tekstovima postupno početi značiti Nebo. Otkako je 1066. pr. Kr. na vlast došla dinastija Zhou, koja je razvila kult svojih predaka što borave na nebeskome dvoru kojim vlada Tian ili Nebo, razvilo se i vjerovanje o volji ili nalogu neba (tian ming) kao o samopostojećem moralnom zakonu kojemu je svojstvo vrlina. Temeljni je kulturološki (pa i religijski) rascjep između dinastija Shang i Zhou u tome što Zhou donosi zamisao da čovjekova sudbina ovisi o njegovoj vrlini, a ne isključivo o volji neke skrivene sile. Time je kineska religijska misao zadobila iznimno svjetovno obilježje: u njoj nisu primarni štovanje bogova i eshatološka pitanja, već čovjek i njegovo vladanje (ponašanje) te poštivanje obreda i odnosa kojima se to vladanje usavršava. U tom je smislu religijska misao (jiao) gotovo podudarna s filozofskom (jia). Konfucije i njegova škola vidjeli su u tian mingu temelj političkog morala: shvaćali su ga kao vjersku obvezu da društveni poredak mora biti u skladu s vrhunskim kozmološkim načelom – nebo, zemlja i čovjek uzajamno su povezani; jedinstvo prirode i čovjeka trajno je obilježje svih kineskih vjerovanja. Konfucijanizam (ru jia) postupno je, pod utjecajem pučkih vjerovanja, dobio i obilježja religije (ru jiao), a Konfucija se počelo štovati kao sveca; vjerski daoizam (dao jiao), nastajući usporedno s konfucijanizmom, obnovio se oko II. i III. st. i obuhvaćao je skupinu organiziranih vjerskih pokreta koji su štovali dao i njegove emanacije i bavili se magijskom, alkemijskom i meditativnom praksom kojima je cilj bio postizanje besmrtnosti; budizam je stigao u Kinu u II. st. i do VI. st. proširio se zemljom, pridonijevši duhovnomu životu svojim meditativnim tehnikama, redovništvom i mnogim školama. Postupno prožimanje triju osnovnih vjerskih smjerova (konfucijanizma, daoizma i budizma), vidljivo već za vladavine dinastije Song (960–1279), oblikovat će se za dinastije Ming (1368–1644) kao kineska sinkretistička religija san jiao (tri puta), koju obilježuju konfucijevska etika, daoistički misticizam i budističke meditacijske tehnike i vjerovanja. Ona je već od XIII. st. postala religijom cjelokupnoga pučanstva, izuzev ortodoksnih daoista, konfucijevaca i budista. No religija (u tradicionalnom smislu: štovanje bogova) nikada nije imala takvo značenje kao konfucijevska etika, tj. Konfucijevo filozofsko naučavanje o moralu, odgoju, ponašanju, obiteljskim i društvenim odnosima (→ konfucije; konfucijanizam), na kojoj se temeljilo kinesko društvo, a ispiti iz tzv. Pet klasika, kao uvjet za stjecanje državne službe, polagali su se sve do 1905. Kineska su vjerovanja danas, zbog komunističkih progona, vidljivija izvan Kine (Tajvan, Hong Kong, Singapur), a u samoj se Kini osjetnije obnavljaju od 1978.
Filozofija
Razmišljanja o čovjeku i društvu stoljećima su zaokupljala pozornost kineskih filozofâ, pa u kineskoj filozofskoj misli praktični aspekti (etički, društveni, politički, državnopravni) prevladavaju nad teoretsko-spekulativnima (ontološkim, gnoseološko-psihologijskim). No kineska filozofija (jia: škola; naučavanje; filozofija) nije ravnodušna prema svemoći prirode; njezin je cjelokupni napor usmjeren prema postizanju jedinstva između čovjeka i prirode, tj. neba (tian). Volja, nalog ili mandat neba (tian ming) apsolutna je, stalna i izvan dosega čovjekova nadzora; čovjek svojim vladanjem (ponašanjem), tj. vrlinom (de) može utjecati na svoju sudbinu, odnosno zadobiti naklonost neba. Sveukupno kretanje i zbivanje izražava vrhovno počelo ili put (dao); čovjekoljublje, dobrohotnost (ren) i kozmička počela oprječnih svojstava (yin-yang) njegov su temeljni izraz. Te se osnovne koncepcije (uz vrlinu de, pravičnost yi, vladanje, obrede li), u kojima se stoljećima odvijalo kinesko filozofsko mišljenje, uvelike razlikuju od središnjih pojmovnih uporišta zapadne filozofije što je uzrokovalo mnoge proizvoljne ili nedovoljno upućene interpretacije kineskih filozofskih naučavanja u europskoj filozofskoj tradiciji (npr. za Hegela je u njegovoj »Filozofiji povijesti« kineska kultura bez duha). Na tumačenju tih osnovnih koncepcija nastalo je od VI. do III. st. pr. Kr. stotinu škola mišljenja ili razdoblje klasične kineske filozofije u kojoj su najvažniji konfucijanizam i daoizam. Kineski mislioci najčešće izlažu svoje poglede u obliku aforizama, sentenca, anegdota, kratkih dijaloških diskusija i povijesnih analogija. Tako se i Konfuciju (oko 551. do 479. pr. Kr.), glavnom predstavniku kineske filozofije, pripisivalo autorstvo mnogih klasičnih djelâ, osobito Pet klasika (→ kinezi; Književnost). Iskonski sadržaj Konfucijeva naučavanja teško se može sa sigurnošću izlučiti iz svih naknadnih atribucija koje se protežu od knjige »Rasprava« (prema engl. Analekti, kin. Lun yu: izabrane izreke), iz IV. st. pr. Kr., do spisa čuvenoga komentatora Zhu Xija (Chu Hsi; 1130–1200) i elaborata kojima je po nalogu cara Kangxija (K’ang-hsi; 1661–1722) Konfucijev nauk bio sveden na sustav strogo definiranih dogmi. Osnovu konfucijanizma tvori socijalno-etička doktrina o vrlini (de), dužnostima i oblicima vladanja, tj. obredima (li), koji – po ugledu na drevnu tradiciju iz doba Triju vladara i Petorice uzoritih careva – trebaju urediti odnose u obitelji i državi. Mjesto pojedinca u društvu određuje pet vrsta odnosa (wu-lun): otac–sin, muž–žena, stariji–mlađi brat, vladar–podanik, prijatelj–prijatelj. Tako se uspostavljao red prvo u obitelji, potom pokrajini i u cijeloj državi. Krutost toga etičkog sustava donekle je ublažena naukom o čovjekoljublju i dobrohotnosti (ren). Najstariji su tumači i sljedbenici Konfucijeva nauka bili Menzi (Meng-tzu, Mencije; 372. do 289. pr. Kr.) i Xunzi (Hsun-tzu; 310. do 238. pr. Kr.). Oni su zauzimali različito stajalište s obzirom na prirođene čovjekove sklonosti i metode kojima se na ljude može odgojno utjecati. Xunzijevo mišljenje da je čovjek po prirodi zao i da ga samo sustavno discipliniranje i strogost zakona mogu učiniti valjanim članom ljudske zajednice, uglavnom se podudaralo s temeljnim zasadama tzv. legalističke škole, kojoj je formalni začetnik njegov učenik Han Feizi (Han Fei-tzu; u. 234. pr. Kr.). Pod Han Feizijevim utjecajem stvorena je osnova za nastanak prve carske dinastije Qin (221. do 206. pr. Kr.), tj. sjedinjenje Kine. Legalisti su, naime, zahtijevali da se etička norma zamijeni pravnom, tj. nizom strogih zakona pred kojima će svi državljani biti jednaki, a u političkom su pogledu bili pristaše državnog centralizma i vladarske autokracije. Protiv konfucijevskoga tradicionalizma, pretjeranosti feudalnih rituala i krutosti društvenih konvencija oštro je nastupila filozofska škola mohista (ili moista), kojoj je osnivač bio Mozi (Mo-tzu, Mehti; 480. do 420. pr. Kr.). Konfucijevu nauku o čovjekoljublju i dobrohotnosti (ren), koji se različito iskazivao ovisno o vrsti odnosa i obreda, mohizam je suprotstavio sveopću ljubav među ljudima, pacifizam i beziznimnu obvezu na rad. Glavni takmac konfucijanizmu u duhovnom životu Kine bio je stoljećima daoizam, osnivačem kojega se smatra Laozi (Lao-tzu), navodno Konfucijev suvremenik, a predaja mu pripisuje autorstvo »Knjige o putu i njegovoj krjeposti« (»Dao de jing«). Suprotno od praktično usmjerenog i aktivističkoga konfucijanizma, daoizam propovijeda svojevrsno nedjelovanje (wu-wei), tj. spontano djelovanje lišeno predumišljaja i namjere, ravnodušnost prema životnim okolnostima, intelektualnim i etičkim vrijednostima, povlačenje u samoću i mir i uranjanje u nedogledno i nedokučivo jedinstvo velikoga »puta svijeta« (dao). Jedna skupina filozofa iz IV. i III. st. pr. Kr., tzv. škola imena, kojoj su glavni predstavnici bili Hui Shi (Hui Shih; 370. do 310. pr. Kr.) i Gongsun Long (Kungsun Lung; 320. do 250. pr. Kr.), proučavala je značenje »imenâ« (tj. riječi) i stvari na način koji donekle podsjeća na grčku sofistiku; rad te škole predstavlja zametke logike i spoznajne teorije, ali i spekulativnih razmatranja o prirodi. U širem su opsegu prirodoznanstvenu tematiku razvili predstavnici tzv. filozofije elemenata, koji se obično okupljaju kao škola naučavanja yin i yang. Međutim, tu filozofiju u užem smislu, tj. učenje o dvama osnovnim oprječnim počelima cjelokupne stvarnosti (aktivno – pasivno, muško – žensko, svijetlo – tamno, dobro – zlo itd.) treba razlikovati od naučavanja o yin-yang wu-xing (pet elemenata nastalih iz miješanja yina i yanga), koje sve pojave u prirodi i čovjeku nastoji svrstati pod 5 osnovnih elemenata (načela, stanja, kategorija): kovinu, drvo, vodu, vatru i zemlju. Osnivačem filozofije wu-xing smatra se Zou Yan (Tsou Yen; 305. do 240. pr. Kr.). Spekulativna filozofija prirode, nastojanje da se sve zbivanje u svijetu obuhvati jedinstvenom shemom logičkoga karaktera, posebno je bilo razvijeno u doba dinastije Han u sklopu konfucijanizma, koji je car Wudi (Wu-ti; 140. do 87. pr. Kr.) prihvatio kao službeni državni nauk. U razdoblju dinastije Han djelovao je najoriginalniji kineski materijalist i pozitivist Wangzhong (Wang-chung; 27–97). Iako su se materijalističke koncepcije pojavljivale u kineskoj filozofiji od njezinih prvih početaka (Yang Zhu /Yang Chu/, Laozi, Mozi, posebno Xunzi), u djelima koja se pripisuju Wangzhongu materijalistička primjena tradicionalne oprjeke yina i yanga bila je popraćena oštrom racionalističkom kritikom postojećih sustava i zahtjevom da se znanstvene tvrdnje zasnivaju na kritički provjerenom iskustvu. Svojim materijalističkim pogledima izdvaja se Feigu (Fei-ku; III. st.). U smjeru izrazitog individualizma protkana misticizmom daoističke su zasade razvili neodaoisti Wang Bi (Wang Pi; 226–249) i Nuo Yan (No Yen; u. 249). Njihovi su pogledi bili bliski budizmu koji je između III. i VI. st. znatno utjecao na duhovni život Kine i razvio mnoge škole mišljenja. U razdoblju od kraja dinastije Han pa sve do početka dinastije Song, filozofski rad svodio se uglavnom na komentiranje tradicionalnih spisa i polemike između konfucijevaca, daoista i budista. Eklekticističko-sinkretistički karakter ima neokonfucijanizam XI. i XII. st., u kojem se tradicionalni nauk o vrlini prepleće i stapa s elementima nauka o yinu i yangu (ying yang jia), stare kozmologije i budističke ontologije i psihologije. Među filozofima toga razdoblja istaknula su se »velika petorica«: Zhou Dunyi (Chou Tun-i; 1017–73), Cheng Hao (Ch’eng Hao; 1032–85), Cheng Yi (Ch’eng I; 1033–1107), Zhang Zai (Chang Tsai; 1020–77) i Zhu Xi (Chu Hsi; 1130–1200). Zhu Xi je kao prvotno počelo stvarnosti uveo materijalno-energetski dah qi i kozmičku umno-etičku silu li, nastojeći ih odnosom dijalektičke međuovisnosti povezati u jedinstvo, u kojem dominira etički aspekt. Njegovo tumačenje Konfucijeva nauka imalo je odlučan utjecaj na kinesku misao sve do najnovijega doba, unatoč oporbi koja se javila i od konfucijanizma (škola hu) i od daoizma (škola su, lu xiangzhan). Među kasnijim neokonfucijevcima istaknuo se Wang Yangming (1472–1529), koji je nastojao psihologijski osvijetliti zasade etike li; njegove ideje našle su snažan odjek u Japanu. Od XVI. st., kada u Kinu dolaze isusovački misionari, kineska filozofija počinje uspostavljati veze s filozofijama europskog zapada. U konfucijevskim redovima pojavilo se nastojanje da se izmire oprjeke među različitim školama i inačicama konfucijanizma, težnja da se tekstovnom kritikom uklone natruhe, samovoljne interpretacije i falsifikati kojima je skolastika razdoblja Song zamutila prvotnu čistoću Konfucijeva nauka. Među značajnijim su predstavnicima kineske filozofije bili u XVII. i XVIII. st. Gu Yanwu (Ku Yen-wu; 1613–82) i Dai Zhen (Tai Chen; 1724–77). Znatniji doticaji s europskom misli zbili su se u XX. st., osobito nakon događaja vezanih uz »pokret 4. svibnja« 1919. U Kini su tada nekoliko mjeseci boravili i predavali J. Dewey i B. Russell, na poticaj Deweyjeva studenta i vođe pobune intelektualaca 1917. Hu Shija (1891–1962). No kratak susret sa zapadnim pragmatizmom nije doveo do demokratskih promjena nego do osnutka kineske komunističke partije 1921. Uvjerenje kako će marksizam pridonijeti pozapadnjenju kineske filozofske kulture uskoro je bilo poljuljano pojavom kineske inačice filozofije dijalektičkoga materijalizma i njezinim vrhovnim arbitrom Mao Ce-tungom (Mao Zedong). U tim se prilikama povijest cjelokupne svjetske filozofije u Kini promatrala kao borba između materijalizma i idealizma, a iz kineskoga filozofskog naslijeđa moralo se proučavati i promicati one dijelove koji su imali materijalističku ili klasnu prirodu.
Drama – kazalište
U kineskoj književnoj podjeli drama nije književni rod, već zasebna umjetnost. Tekst jednoga kazališnoga komada samo je dio cjelovite predstave, jer je drama jednako sazdana na glazbi, scenskom pokretu i književnoj riječi. Zato su podjednako vrijedni njezini sastavni elementi: poetičnost, pripovjednost, mimika, pjevanje, glazba, ples, akrobatika i dekor, što sve zajedno čini scenski ostvaraj. Bogata kineska kazališna tradicija izražena je u mnogobrojnim regionalnim stilovima; do XX. st. razvilo ih se više od 300, od kojih većina pripada glazbenom kazalištu (yiyang qiang). Začetci kazališta nisu sasvim poznati; bareljefi sa zidova i opeka u grobnicama dinastije Han često prikazuje različite načine zabave toga doba. Artisti na dvoru zabavljaju gledatelje, u tim se priredbama mogu nazrijeti začetci cjelovite predstave. No tek se u razdoblju dinastije Song (X–XIII. st.) pojavljuju dokumenti o postojanju dramske umjetnosti. Potkraj razdoblja Song, a osobito na početku vladavine dinastije Yuan (XIII–XIV. st.), kazalište se naglo razvijalo. Nanxi ili južna drama (XII. st.) razvila je tipske likove koji su postali osnovom potonjih kazališnih oblika. Zaju (XIII. st.) popularno se naziva Yuan-drama, tj. drama iz razdoblja dinastije Yuan (1271–1368). Sačuvano je više od 160 dramskih tekstova, ali ne i glazba; teme su ljubavne, ratne, popularne su pravničke priče; najpoznatiji autori bili su Guan Hanqing, Bai Pu, Ma Zhiyuan, Zheng Guangzu. Kunqu (XVI. st.) je produhovljena i melankolična glazbena drama, zvana elegantna drama, popularna u višim društvenim krugovima. U XX. st. obnovljena je i modernizirana (Kunqu Macbeth, 1987). Jingxi ili Pekinška opera razvila se potkraj XVIII. i na početku XIX. st.; u XX. st. najpoznatiji glumac bio je Mei Lanfang, a njegova je gluma potaknula zanimanje B. Brechta za Pekinšku operu. Pod zapadnim utjecajem u XX. st. razvilo se govorno kazalište. (→ huaju)
Likovne umjetnosti
Kineske likovne umjetnosti jedinstven su fenomen u povijesti umjetnosti, i to ne zbog svoje starine (starije su umjetnosti Mezopotamije i Egipta), nego zbog kontinuiteta u razvoju uvjetovanom otporom prema promjenama u dugome razdoblju tijekom gotovo 4000 godina. U III. tisućljeću pr. Kr. razvile su se neolitičke kulture u pokrajinama Henanu i Shandongu te na području sjeverno od Žutoga mora (keramika s geometrijskim ornamentom); u II. tisućljeću pr. Kr. počelo je brončano doba (ritualne brončane posude). Za dinastije Qin (221. do 206. pr. Kr.) i dinastije Han (206. pr. Kr. do 220) razvijala se umjetnost povezana s kultom predaka, a umjetnički obrt (pretežito predmeti od bronce i jadeita) doživio je sjajan uspon. U klasičnome razdoblju (IV–XIV. st.) pojavila se budistička umjetnost, a kiparstvo, slikarstvo i keramika dosegnuli su vrhunac. U kasnome razdoblju (počevši od dinastije Ming, 1368–1644) jasno su se afirmirale »barokne« tendencije, a umijeće umjetničke proizvodnje dosegnulo je vrhunac; u prvome planu bili su arhitektura i slikarstvo te umjetnički obrt (lakirani i emajlirani predmeti te porculan). U tijeku svojega dugoga razvoja kineska je umjetnost odlučujuće utjecala na umjetnost mnogih azijskih zemalja (Koreja, Japan, Tibet, Mongolija), a utjecaji su joj sezali čak i u Europu (osobito u dekoraciji stila rokoko, tzv. chinoiserie).
Arhitektura
Osnovni tip kuće, najčešće od drva, bila je otvorena četverokutna dvorana na stupovima, s pomičnim stijenama i savijenim krovom, koji se kod nekih građevina podvostručivao i potrostručivao; obično se taj tip građevine ponavljao i u monumentalnoj arhitekturi u kamenu (palače, samostani, hramovi, kultne građevine–pagode, od kojih je najstarija sačuvana na planini Song Shan, pokrajina Henan, iz približno 520). Arhitektonski su se sklopovi sastojali od niza niskih paviljona; rijetke su bile građevine s više katova (osim pagoda od 7 do 15 katova, uglavnom gostionice i kazališta). Za dinastije Shang (XVI. st. pr. Kr. do 1066. pr. Kr.), prema kineskim povjesničarima, sagradio je vladar Zhong Ding (Chung Ting) grad Ao. Otkopani su ostatci utvrđenoga zida širine 20 m, kojim je grad bio opasan u pravilnu četverokutu; sačuvani su ostatci obrtničkih radionica (ljevaonice bronce s kalupima, lončarija). – U doba dinastije Qin (221. do 206. pr. Kr.) gradile su se ceste, od kojih je najznačajnija bila ona uz sjevernu granicu, a obrambeni objekti od opeke uz tu cestu činili su početak glasovitoga Kineskoga zida. Iz doba dinastije Han (206. pr. Kr. do 220) potječu zanimljivi grobni prilozi, koji pružaju uvid u staru kinesku arhitekturu (keramički modeli građevina, obično kuće). Među sačuvanim spomenicima ističu se grobne i žrtvene komore, koje su na području Shandonga, Henana i Sichuana bile građene od kamenih i keramičkih ploča, a drugdje od drva i opeke. Od III. st., kada je u Kinu počeo prodirati budizam, razvijali su se novi oblici sakralnoga graditeljstva: špiljski hramovi s bogatom i fantastičnom plastičnom dekoracijom (Dunhuang, Yungang, Longmen), samostani i raskošne pagode. Pretežan broj sačuvanih građevina potječe, međutim, iz novijega doba, od XV. st. dalje, kada je u monumentalnom graditeljstvu prevladavao bujni dekorativni stil. Među spomenicima toga razdoblja ističu se: Kineski zid (koji je u to doba dobio današnji izgled), grobni hram cara Yonglea nedaleko od Pekinga (sa stupovima visokima 20 m), carski grobovi kraj Nanjinga i Pekinga (s veličanstvenim ulaznim vratima), Nebeski hram i Carska palača u Pekingu (na popisu svjetske kulturne baštine UNESCO-a), Konfucijev hram u Shandongu i Pagoda zmajske ljepote kraj Shanghaija. God. 1421. Peking je postao sjedištem dinastije Ming; tada je bio pregrađen po planu koji se održao do danas, a sačuvane su i mnoge građevine i parkovi. Opasan je zidom; vladarska palača smještena je u središtu grada i obzidana vlastitim zidom pa čini grad unutar grada (tzv. Zabranjeni grad). Za poznavanje kineske umjetnosti vrlo je značajno otkriće podzemne palače grobnice cara Wanlija (1563–1620), sjeverozapadno od Pekinga, koja je pretvorena u muzej. – Graditeljstvo je bilo sve do najnovijega doba vezano uz tradiciju. Nakon 1949. snažna je građevna djelatnost, osobito u većim gradovima. Suvremeni arhitekti grade pretežno u internacionalnom stilu, i samo se u oblikovanju krova i konzola oslanjaju katkad na tradiciju.
Kiparstvo
U najstariju plastiku ubrajaju se prapovijesne rezbarije u kosti i kamenu (grobna plastika iz razdoblja kulture Anyang, XIII. do XI. st. pr. Kr.). Iz doba dinastije Zhou (1066. pr. Kr. do 221 pr. Kr.) sačuvani su predmeti od bronce i lakiranoga drva, a iz razdoblja dinastije Han poznate su keramičke grobne figurice ljudi i konja (katkad sa zelenom glazurom) i, u grobnoj arhitekturi kasnijih dinastija, velike životinjske i ljudske figure te reljefna dekoracija na zidovima grobnih i žrtvenih komora (prizori iz mitologije i povijesti). Intenzivniji razvoj doživjelo je kiparstvo pod utjecajem budizma (najstariji je sačuvani primjer brončani Buda iz 338). Od V. st. ono se već može pratiti po datiranim spomenicima, a osobitu primjenu nalazi u dekoraciji špiljskih hramova (Yungang, Longmen) i u grobnoj arhitekturi. To je bilo razdoblje strogo stilizirane arhajske plastike, koja se od VII. st. nastojala osloboditi ukočenosti. Za dinastije Song (960–1279) u kiparstvu se postupno probilo realističko shvaćanje i afirmirale su se težnje individualiziranja (mnogobrojne figure boga Quanyina). Slikarsko shvaćanje plastike tipično je i za razdoblje dinastije Ming (1368–1644), kada je nastupila dekadencija. Istodobno je sve veće značenje dobivala dekorativna i arhitektonska plastika, koja je za dinastije Qing doživjela svoj najviši uspon (carski grobovi); osim nje postojala je i dalje sitna plastika u drvu, porculanu i steatitu, koja je u duhu tradicije obrađivala uglavnom religioznu tematiku.
Slikarstvo
Vijesti o postojanju monumentalnoga povijesnog slikarstva potječu iz druge polovice I. tisućljeća pr. Kr. (razdoblje dinastije Zhou), a jedna oslikana lakirana posuda (grobni nalaz iz Changshaa) među najstarijim je primjercima kineskoga figuralnoga slikarstva. Iz razdoblja dinastije → Han spominju se slike, osobito portreti (zidne slike, urezani crteži i niski reljefi grobnih ploča sačuvani u Mandžuriji kopije su velikih slikarskih figuralnih kompozicija). Od III. st. slikarstvo je uz kaligrafiju, u Kini najcjenjeniju granu likovne umjetnosti, pjesništvo i glazbu postalo vodeća umjetnost. Wang Xizhi (Wang Hsi-chih; 303–361) slovio je kao prvi »majstor triju umjetnosti« (kaligrafije, slikarstva i pjesništva), kojima se proslavio i Gu Kaizhi. Slikarstvo je dosegnulo vrhunac za dinastije Tang, kada se s jedne strane razvijalo monumentalno religiozno slikarstvo u službi budizma (zidne slike iz Dunhuanga/Tun-huanga), a s druge slikarstvo s tematikom iz povijesti i legende (tzv. zlatno doba). Slikar budističkih fresaka, figura i krajolika Wu Daozi ubraja se među najveće slikare toga razdoblja; uz njega su djelovali Li Sixun (Li Ssu-hsün; 651–716), autor izvanrednih »modrozelenih krajolika«, a u istom je stilu slikao Wang Wei, koji je i značajan pjesnik, te Dong Yuan. Jedan od najvećih slikara konja i prizora iz lova bio je Han Gan. Za dinastije Song počeo je novi uspon slikarstva; već u X. st. postojalo je više slikarskih akademija. U idealiziranome figuralnome slikarstvu, a osobito u krajolicima, sve se jače naglašavala poetičnost trenutka, a umjesto koloristički bogatih kompozicija iz doba dinastije Tang prevladavala je crno-bijela slika u tušu. To je doba kada se stvarao tipično kineski krajolik; među značajne slikare ubrajaju se: Fan Kuan, Guo Xi, Li Longmian, Mi Fu (1051–1107) i Su Dongpo iz XI. st., slikar makimona, car Huizong (Hui-tsung; 1082–1135), potom Li Di (Li Ti; oko 1100–97), Xia Gui (Hsia Kuei; 1195–1224) i Liu Songnian (Liu Sung-nien; 1174–1224). Osim slikarstva slikara okupljenih u akademijama, slikarstvo kontemplativnoga krajolika razvijalo se i u budističkim samostanima (zen-slikarstvo); najznačajniji je predstavnik toga slikarstva Muqi (Muqi Fachang; ?1210–69). Uz omiljenu temu krajolika u tušu, javljalo se i religiozno kolorirano figuralno slikarstvo te žanr-prizori. Za mongolske vladavine nekoliko darovitih slikara radilo je za potrebe dvora pretežno prizore iz lova i konje (Zhao Mengfu stekao je ugled kao animalist). Drugi su se slikari povukli u samoću i slikali krajolike, cvijeće i ptice u duhu tradicije, a najpoznatiji su predstavnici tzv. četiri majstora razdoblja Yuan: Wang Meng, Ni Zan (Ni Tsan; 1301–74), Wu Zhen (Wu Chen; 1280–1354) i Huang Gongwang. Novi procvat slikarstva bio je za dinastije Ming; tipične su značajke slikarstva toga razdoblja eklekticizam, naglašena dekorativnost i umjetnička virtuoznost, a osobit su značaj imale tri škole. Škola Zhejiang (Chekiang; majstori Dai Jin /Tai Chin/, 1388–1462., i Chen Hongshou) nastavila se na rad sjeverne škole iz razdoblja Song, a predstavnici škole Wu u Xuzhouu (Süchow; XV–XVI. st.) slikali su slobodno sve teme u svim tehnikama; njoj su pripadala »četiri velika slikara dinastije Ming«: Shen Zhou (Shen Chou; 1427–1509), Tang Yin (T’ang Yin; 1470–1524), Wen Zhengming (Wen Cheng-ming; 1470–1559) i Qiu Ying (Ch’iu Ying; ?1494–1552). U XVII. st., u kojem je započelo razdoblje dinastije Qing, javile su se dvije škole: smjer učenjaka, koji je bio gotovo klasicistički (Dong Qichang, Wang Duo /Wang To/, 1592–1652., Wu Li, oko 1632–1718., Wang Hui), i smjer individualista (Bada Shanren /Pa-ta shan-jen/, oko 1626–1705., Shitao /Shih-t’ao/, 1642–1707., Gong Xian /Kung Hsien/, 1618–89); obje su se škole s različita stajališta nastavljale na slikarstvo »četiriju majstora razdoblja Yuan«. U XVIII. st., za cara Qianlonga (Ch’ien-lung), razvijala se u dvorskoj umjetnosti, a pod utjecajem europskoga slikarstva, težnja prema realizmu; jedan je od glavnih predstavnika toga slikarstva Lang Shining (zapravo talijanski isusovac Giuseppe Castiglione, 1688–1766). Iz toga doba potječu slike krajolika i portreti, osobito predaka; većinu tih djela masovna je izradba svela na neoriginalno ponavljanje, a kao reakcija na to javila se kod nekih autora (Lou Ping /Lo P’ing/, 1733–99., Pan Gongshou /Pan Kung-shou/, 1741–94) težnja za vraćanjem na ideale slikarstva iz razdoblja Ming; njihov je opus imao odjeka u japanskom slikarstvu. Oko polovice XIX. st. vrlo jako slikarsko središte bio je Shanghai (Ren Bonian /Jen Po-nien/, 1840–96., Wu Changshuo /Wu Ch’ang-shuo/, 1844–1927). Osim slikara iz shanghajskoga kruga, u vraćanju uzorima iz XVII. st. istaknuli su se Qi Baishi (Chi Pai-shih; 1863–1957), Zhang Daqian (Chang Ta-ch’ien; 1899–1983) i pariški đak Xu Beihong (Hsü Pei-hung, zvan Ju Peon; 1895–1953), koji su u svojim radovima povezivali europsko slikarsko shvaćanje s kineskim. Od 1946. do 1969. kineska je umjetnost tematski obrađivala događaje iz oslobodilačkoga rata, problematiku poslijeratne obnove zemlje i najnovije političke događaje. Od početka 1990-ih kineska se suvremena, pluralistički orijentirana umjetnost (slike, objekti, instalacije, performansi, videozapisi, fotografije i sl.), često s jakim tradicijskim naglaskom, sustavno pojavljuje na međunarodnoj umjetničkoj sceni (Berlin, Venecija, Rotterdam, Zagreb – izložba Zlatna žetva, 2002). Među kineskim suvremenim umjetnicima ističu se Chen Zhen (1955–2000), Xu Bing (r. 1955), Ai Weiwei (r. 1957), Wang Guangyi (r. 1957), Wang Shugang (r. 1960), Yue Minjun (1962), Chen Shaoxiong (r. 1962), Yu Hong (1966) i Xu Zhen (r. 1977).
Umjetnički obrt
Posebno mjesto u kineskoj umjetnosti zauzimao je umjetnički obrt. Kultne posude od bronce pojavile su se za dinastije Shang (XVI. do XI. pr. Kr.); bile su jednostavnih oblika, ukrašene geometrijskim ornamentom i natpisima kineskoga slikovnoga pisma. Iz kasnoga su razdoblja Shang tronožne posude s poklopcem i ručkama, ukrašene životinjskim likovima (obično zmaj, slon, zmija, tigar). U razdoblju dinastije Zhou izrađivala su se zrcala i kopče, primjenjivala se nova tehnika tauširanja u zlatu i srebru; bila je usavršena tehnika lijevanja, a posude su se lijevale često zajedno s podnoškom. U III. st. pr. Kr. izrađivalo se luksuzno stolno posuđe, ukrasi za kola i sl., najčešće ukrašeni životinjskim likovima tauširanima u srebru i zlatu; svim je predmetima posebnu draž davala patina, koja se javljala u najrazličitijim tonovima. Za dinastije Tang na predmetima primijenjene umjetnosti očitovali su se utjecaji helenističke i sasanidske umjetnosti; izrađivale su se posude u srebru s pozlatama, ukrašene biljnim ornamentom (lotos), pticama, zmajevima i dr. Za dinastije Song bila je očigledna površnost u izradbi, a istodobno su se osjećali sve jači utjecaji slikarstva u dekoraciji. – Obojena keramika pojavila se već potkraj neolitika. U krugu kulture Anyang upotrebljavala se posebna vrsta bijele keramike s dekoracijom, a potkraj vladavine dinastije Zhou u keramici se već primjenjivala glazura; potkraj razdoblja dinastije Han pojavio se tzv. protoporculan, a »prvo zlatno doba« porculana bilo je za dinastije Tang (618–907). Mnogostrana proizvodnja osobito lijepoga porculana počela je s dinastijom Ming (središtem proizvodnje postala je 1369. carska manufaktura u Jingdezhenu). – Najstariji poznati ulomci predmeta u laku, nađeni u Koreji i Mongoliji, potječu vjerojatno iz doba dinastije Han. Skupocjeni i raskošni predmeti u laku, oslikani i intarzirani sedefom i bjelokosti, potječu uglavnom iz doba dinastija Ming i Qing, a središta proizvodnje bili su Guangzhou (Kanton), Fuzhou i Peking. Uz brončane predmete i porculan, svila je bila najpoznatiji kineski proizvod u Europi (najstariji poznati primjerci potječu iz doba dinastije Han); poznavali su je već Rimljani, koji su je upoznali preko Parta. U ornamentici najstarijega tekstila vidljivi su helenistički i perzijski utjecaji. Na novijim primjercima tekstila prekida se sa strogo simetrično poredanim ornamentima, motivi se raspoređuju po površini sasvim slobodno. Od početka vladavine dinastije Qing tkanine su se ukrašavale vezenim motivima, koji su postupno postajali sve bogatiji i bujniji. U vezovima na svili preuzimala se i tematika iz slikarstva. – Proizvodnja emajliranih predmeta doživjela je procvat oko polovice XV. st., za vladavine Jingtaia (Ching-t’ai) (tehniku izradbe predmeta od emajla Kinezi su preuzeli od Zapada vjerojatno već za dinastije Tang). Emajlirane su posude kopirale oblike arhaičnih brončanih posuda, a najznačajnije središte njihove proizvodnje bio je Peking. Staklo su Kinezi preuzeli također od Zapada, vjerojatno već prije Krista. Živi razvoj proizvodnje staklenih predmeta počeo je u XVII. st., kada je utemeljena carska tvornica stakla. – Rezbarije u drvu, kosti, osobito rogu nosoroga i bjelokosti te različitu kamenju česte su u svim razvojnim fazama kineske umjetnosti. Vrlo je čest materijal jadeit, osobito žad, i steatit (obredni predmeti, posuđe, kipići božanstva i nakit već za dinastije Han). Iznimna zbirka kineskoga slikarstva, predmeta primijenjene umjetnosti i kaligrafije nalazi se u nekadašnjim vladarskim palačama tzv. Zabranjenoga grada u Pekingu, a druge su značajne zbirke smještene u Zavičajnome muzeju u Nanjingu, Muzeju Shanghai u Shanghaiju te u Zavičajnome muzeju Shaanxi u Xianu.
Glazba
Najstarije razdoblje u povijesti kineske glazbe (do 221. pr. Kr.) obilježavala je šamanistička glazbeno-plesna obredna praksa, a u kontekstu najstarije dinastije Shang glazbala kao što su npr. okarina i brončana zvonca. U »zlatno« doba vladavine dinastije Zhou ustrojeno je 1058. pr. Kr. svojevrsno ministarstvo sa zadaćom da kodificira dvorsku glazbu te da odlučuje o uporabi glazbe u političke i odgojne svrhe. Tada su postavljeni i temelji za potonje razlikovanje elitne dvorske glazbe (ya yue) i glazbe za mase (su yue). U idućem je razdoblju Konfucije (oko 551. do 479. pr. Kr.) istaknuo etičko načelo prema kojem je uporaba ispravne glazbe (ye yue) imala pozitivan učinak na državu i njezine podanike. Smatra se da je upravo Konfucije prikupio 305 tekstova pjesama za glasovitu zbirku Knjiga pjesama (Shijing).
Razdoblje između dinastija Qin i Tang (221. pr. Kr. – 907) donijelo je mnoge promjene. U suprotnosti s dinastijom Qin, koja se aktivno suprotstavila konfucijanizmu, dinastija Han kodificirala je Konfucijeve postavke u zakonskim odredbama te podupirala ya yue, u izvođenju koje su sudjelovale citre, flaute, bubnjevi i idiofonska glazbala izrađena od bronce, kamena i drveta. Uslijedila su stoljeća nestabilnosti, u kojima se daoizmu u I. st. pridružio budizam, koji je kao glavna kulturna spona između Kine i Indije pridonio afirmaciji indijske glazbene teorije i glazbala u Kini. Tijekom vladavine dinastija Sui i Tang Kina je bila izrazito kozmopolitska, otvorena prema glazbenim utjecajima Koreje i Indije, te središnje i jugoistočne Azije, tj. stranoj glazbi (du yue). Ti su se utjecaji očitovali u dvorskoj vokalnoj i instrumentalnoj glazbi za zabavu (yan yue). Premda je konfucijanizmu bilo vraćeno nekadašnje značanje, za dinastije Tang procvat su doživljavali popularni pripovjedni žanr pod budističkim utjecajem bian wen i lirski žanr chu ci ili ci bian wen, utemeljen na folklornoglazbenim predlošcima.
Treće razdoblje, koje se protezalo do 1911., imalo je čvrst temelj u svjetovnome neokonfucijanskom smjeru dinastije Song. Ya yue upravo tada dobiva autoritativna teorijska i praktična načela, koja će se slijediti tijekom niza stoljeća. Prastara sedmožičana citra qin uživala je ugled ekskluzivnoga glazbala za učenu gospodu, dok je razvoj društvenog života pogodovao pojavi novih plebejskih pripovjednih oblika (npr. tan ci) i glazbene drame (npr. kunqu, pekinška opera, kantonska opera) te njima primjerenih glazbala (npr. lutnje huqin i sanxian, oboa sona).
Nakon dokidanja monarhizma 1911. zapadnjačka je glazba postala jednim od simbola modernizacije. Po uzoru na protestantske himne nastale su pjesme za širenje nacionalne ideologije u školama, popularnost su stekli zapadnjački puhački ansambli, kineski glazbenici školovani u Europi preusmjerili su glazbeno školstvo, a neki su skladatelji u svojim djelima povezivali kineske i europske značajke (npr. Zhao Yuan-ren, Huang Zi, Ma Sitson). Ideološka pretpostavka komunističke Kine (od 1949) da umjetnost mora služiti masama i isticati postignuća revolucije dosegnula je ekstremnu fazu u desetljeću tzv. kulturne revolucije 1960-ih, kada je država zabranila tradicijsku glazbu i propisala primjerene oblike i skladbe. Nakon 1976. provedene su učinkovite akcije za očuvanje tradicijske glazbe i selektivno prihvaćanje zapadnjačkih elemenata u stvaranju moderne kineske glazbe.
Autori starih pisanih izvora o kineskoj glazbenoj teoriji bavili su se ponajprije dvorskom glazbom, često u svezi s kozmologijom, filozofijom i politikom. Izvor iz III. st. pr. Kr. dokumentira da su Kinezi iz temeljnoga tona (huang zhong) preko kvintnoga kruga definirali tonske visine i tako dobili sustav lü od 12 tonova.
Regionalno raznovrsna folklorna glazba može se klasificirati prema različitim kriterijima. Tako se npr. pjesme uz rad (hao zi) dijele prema djelatnostima što ih izvode pojedinci ili skupine. Shan ge su pjesme planinskih područja, dok je xiao diao naziv za baladnu tradiciju u gradskim središtima diljem Kine. Novija istraživanja pokazuju zanimanje i za glazbe 50-ak ne-hanskih zajednica. U Kini je uobičajeno da orkestri tradicijskih glazbala izvode aranžiranu folklornu glazbu.
Popularna glazba imala je od 1920-ih značajno središte u kozmopolitskom Shangaiju. Skladatelj u prvoj polovici XX. st. Li Jinhui kombinirao je kinesku melodiku s harmonijskim mišljenjem i jazz instrumentacijom. Poslije je komunistička vlast nametnula svoju inačicu popularne glazbe (tong su), koja je u 1980-ima bila pod stanovitim utjecajem disco glazbe. Pop glazba (gang tai) dobivala je svježe poticaje uglavnom iz Hong Konga i Tajvana. Najistaknutiji je predstavnik kineske rock glazbe (yao gun) Cui Jian.
Film
Francuski i američki prikazivači prikazivali su prve filmove već 1896., no film se razvijao sporo; prvi igrani (»Planina Tingchun«), prema jednoj kineskoj operi (trajnom nadahnuću kineske kinematografije), snimljen je tek 1908., a iste godine osnovana je i prva kineska filmska tvrtka, Asia Motion Picture Company (osnivači su jedan američki i dvojica kineskih promotora). Prva isključivo kineska tvrtka, Ming Xing (Ming Hsing), nastala je tek 1922., a središte proizvodnje bio je Shanghai; filmovi su se prikazivali gotovo isključivo unutar domaćega tržišta. S pojavom zvučne tehnologije filmovi se počinju proizvoditi i u drugim gradovima, na dijalektima pojedinih pokrajina. Istodobno je, 1930-ih, zbog unutrašnjih političkih previranja i prijetnji japanske okupacije, došlo do naglog preokreta u inače populistički usmjerenoj proizvodnji pa su nastali i prvi socijalnokritički filmovi. Pošto su Japanci osvojili Shanghai (1937), okupacijske su vlasti snimale isključivo promidžbene filmove, a većina sineasta iselila se u Hong Kong ili na Tajvan; nekolicina se priključila snagama otpora u Chongqingu (Chunking), gdje se počeo razvijati ljevičarski sineastički trend; nakon II. svjetskog rata oni su u tranzicijskom razdoblju (do 1949) ostvarili filmove uspjelije od onih Čang Kaj-šekovih pristaša. Nakon uspostave Narodne Republike Kine filmska se industrija nacionalizirala, a proizvodnjom je upravljao poseban odjel ministarstva kulture, prevladavali su filmovi u duhu socijalističkog realizma s temom borbe protiv kapitalizma i temom socijalističke preobrazbe svijesti, a do političkog raskida sa SSSR-om bile su česte kinesko-sovjetske koprodukcije. Proizvodnja se, međutim, povećala (npr. 1964. snimljeno je oko 480 cjelovečernjih filmova). Nakon svršetka tzv. kulturne revolucije došlo je do nagloga procvata kineskog umjetničkog filma. Redatelji tzv. petog naraštaja (npr. Chen Kaige, Zhang Yimou, Huang Jianxin, Wu Zinin), oslobođeni mnogih ideoloških ograničenja, ostvarili su djela koja su postigla uspjehe i na istaknutim međunarodnim festivalima. Također, u novije doba na Zapadu povećalo se zanimanje za do tada uglavnom nepoznati kineski film iz 1930-ih.
