Karlo I. Robert, hrvatsko-ugarski kralj (Napulj, 1288 – Visegrád, 16. VII. 1342). Sin Karla Martela i Klemencije Habsburgovac, utemeljitelj hrvatsko-ugarske dinastije Anžuvinaca, koja je vladala od 1301. do 1409.
Papa Bonifacije VIII., smatrajući Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo papinskim lenom, proglasio je Karla I. Roberta (koji je pravo na krunu polagao kao unuk Stjepana V. Arpadovića) hrvatsko-ugarskim kraljem već za života Andrije III. Mlečanina, posljednjega kralja iz dinastije Arpadović, te su Karla 1300. u hrvatski dio Kraljevstva doveli knezovi Bribirski. Zbog složene unutarnjopolitičke situacije krunio se čak tri puta. Prvi put bio je okrunjen u Ostrogonu (Esztergom) 1301., potom je, nakon borbe s pretendentima Ladislavom V. (češki kralj Václav III., 1301–04) i Otonom Bavarskim (1304–08), drugi put okrunjen 1309. u Budimu, no budući da ni ta krunidba nije bila valjana prema ugarskom pravu, treći se put okrunio 1310. u Stolnom Biogradu (Székesfehérvár). Kako bi obnovio kraljevski autoritet, započeo je borbu s ugarskim magnatima (Aba i Csák 1312., Kán 1315., Gisingovci 1316., Borsa 1317), a u sukobu sa srpskim kraljem Milutinom 1317–19. osvojio je Mačvu i Beograd, koje je Milutin zaposjeo 1316. nakon smrti brata Dragutina, vazala hrvatsko-ugarskoga kralja. Završivši uspješno borbu s magnatima u Ugarskoj, Karlo I. Robert sukobio se s hrvatskim magnatima, osobito s knezovima Bribirskima i Nelipcem II. Nelipčićem te je u bitki kraj Bliske 1322. porazio i zarobio Mladina II. Bribirskoga iako nije u potpunosti uklonio Bribirce s istočne jadranske obale. Međutim, Nelipac II. zaposjeo je Knin te ga učinio središtem svojega samostalnog vladanja u središtu Hrvatske, Mletačka Republika osvojila je Trogir i Šibenik (1322), Split (1327) i Nin (1329) te tako zavladala cijelom dalmatinskom obalom, a bosanski ban Stjepan II. Kotromanić je, iako kao Karlov vazal, priključio Bosni nekadašnje hrvatske županije Livno, Duvno, Glamoč i Imotski te Krajinu od Cetine do Neretve. Gubitak vlasti u Dalmaciji i dijelu Hrvatske Karlo I. Robert nadoknadio je u Slavoniji, gdje je ban Mikac Mihaljević porazio Gisingovce (1325) i knezove Baboniće (1326–27) te u cijelosti obnovio kraljevski autoritet. Kralj je potom proveo mnogobrojne reforme radi učvršćenja vlasti: 1323. kraljevski je dvor premjestio u Visegrád, gdje je podno utvrde sagradio palaču, obnovio je vlast nad mnogim utvrđenjima u državi, stvorio je novo dvorsko i županijsko plemstvo (Lackovići, Iločki, Gorjanski, Szécsényi), koje je na funkcijama zamijenilo članove poraženih magnatskih obitelji, proveo je monetarnu reformu uvođenjem zlatnog forinta 1326., reformirao je dotadašnje oružane snage uvođenjem banderijalne vojske. Sporazumom iz 1339. s poljskim kraljem Kazimirom III. Velikim, čija mu je sestra Elizabeta postala 1320. četvrta supruga, osigurao je za svoje nasljednike pravo na poljsku krunu u slučaju Kazimirove smrti bez potomaka.