Anić, Vladimir

ilustracija
ANIĆ, Vladimir

Anić, Vladimir, hrvatski jezikoslovac i leksikograf (Užice, Srbija, 21. XI. 1930Zagreb, 30. XI. 2000). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti te rusistiku. Od 1960. do 1974. nastavnik je na Filozofskom fakultetu u Zadru, gdje je 1963. obranio doktorsku disertaciju Jezik Ante Kovačića. U zvanju izvanrednoga profesora 1974. prelazi na Filozofski fakultet u Zagrebu; godine 1975–92. bio je predstojnik Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik. Predavao je i na inozemnim sveučilištima (SR Njemačka 1966/67., Švedska 1976). Objavio je veći broj studija, rasprava, ogleda i prikaza u časopisima i zbornicima, posebice s područja akcentologije, fonologije, morfologije i sintakse, zatim leksikologije, leksikografije, terminologije te stilistike hrvatskoga standardnog jezika. Bavio se proučavanjem razvitka hrvatskoga jezika u Dalmaciji, posebno jezikom u djelima Šime Starčevića i Mihovila Pavlinovića. Važne su mu knjige Glosar za lijevu ruku (1988), o filozofskom aspektu jezične problematike, i Jezik i sloboda (1998), o problemima rada na rječniku. S Josipom Silićem izradio je Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (1986., ³1990), kojemu je izmijenjeno izdanje objavljeno 2001., nakon Anićeve smrti, pod nazivom Pravopis hrvatskoga jezika. Svoja najpoznatija djela, kao leksikograf, objavio je tek posljednjih petnaestak godina života. Rječnik hrvatskoga jezika (1991), prvi suvremeni objasnidbeni rječnih hrvatskoga, smatra se Anićevim životnim djelom (drugo dopunjeno izdanje 1994., treće prošireno izdanje 1998). Veliki rječnik hrvatskoga jezika ili Veliki Anić (2003), koji je priredila Ljiljana Jojić, zapravo je četvrto izdanje Anićeva Rječnika iz 1991., no znatno dopunjeno. Taj je rječnik doživio mnoge kritike zbog svojega odnosa prema hrvatskomu standardnom jeziku.