Istra

ilustracija
ISTRA, Arena u Puli, I. st.
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12

Istra, najveći poluotok istočne obale Jadrana. Kopnena granica Istre nije pouzdano utvrđena. Obično se uzima crta koja se pruža od Miljskog poluotoka i naselja Doline (San Dorligo della Valle), sjevernim rubom Ćićarije do Klane, Kastva i uvale Preluke kraj Voloskoga. Uzimanjem u obzir svih administrativnih jedinica kojima takva granica prolazi, Istra obuhvaća 3558 km², od čega 3135 km² (88% površine) u Hrvatskoj, 385 km² u Sloveniji i 38 km² u Italiji. Najveći dio hrvatskog dijela poluotoka zauzima Istarska županija, koja obuhvaća 2815 km² s 208 055 st. (2011) ili 73,9 st./km², a manji dio Primorsko-goranska (istočna obala Istre uz Kvarner, tzv. Liburnijsko primorje, u kojem se nalaze gradovi Kastav i Opatija te općine Lovran, Matulji i Mošćenička Draga; 320 km² s približno 39 000 st.). U slovenskom i talijanskom dijelu Istre živi oko 100 000 st.

Istra je od unutrašnjosti odijeljena vapnenačkim planinama tršćanskoga Krasa i Ćićarije. Sastoji se od brdovita sjevernoga ruba (Bijela Istra), nižega flišnoga pobrđa (Siva Istra) i niskih vapnenačkih zaravni (Crvena Istra). Sjeverni rub, odnosno tršćanski Kras i Ćićarija s Učkom, krševit je kraj oskudna biljnoga pokrova. Zbog ogoljelih i svijetlih površina naziva se Bijela Istra. Iako prima najviše oborina, oskudijeva vodom, jer se ona gubi u krškome podzemlju. Jugozapadno od visoke Bijele Istre pruža se niže područje raščlanjeno riječnim dolinama i građeno od flišnih stijena (gline, pješčenjaci i lapori), koje obiluje vodom. Zimi je sive boje, pa mu odatle i naziv Siva Istra. Širok pojas uz zapadnu i južnu obalu poluotoka sastoji se od vapnenačkih zaravni (400 do 200 m), nagnutih prema moru. Zaravni su prekrivene zemljom crvenicom, pa se taj dio Istre naziva Crvena Istra.

Sredozemna klima Istre postupno, s udaljenošću od mora, prelazi u umjerenu kontinentsku. Srednja zimska (siječanj) temperatura iznosi 3,5 do 5,5 °C na zapadnoj obali, 2 °C u unutrašnjosti (Pazin) te –1 °C na Učki. Srednja ljetna (srpanj) temperatura iznosi 23 do 24 °C na zapadnoj obali, 21,5 °C u unutrašnjosti i 17 °C na Učki. Godišnja količina oborina kreće se od 800 mm u zapadnoj Istri do 3000 mm na vrhuncima Učke; unutrašnjost poluotoka prima oko 1200 mm oborina, Ćićarija oko 1500 mm, a Liburnijsko primorje (Opatija) oko 1700 mm. Najviše oborina, uglavnom kiše, padne u jesen i proljeće.

Zbog nepropusnih flišnih naslaga Istra obiluje vodom. Glavne rijeke su: Dragonja (granična), Mirna, Raša, Boljunčica (Boljunšćica) i Pazinski potok (Fojba) u Hrvatskoj i Rižana u Sloveniji. Obala je uglavnom nerazvedena, osobito istočna.

Veći zaljevi su: Koparski (Slovenija) i Piranski (granica s Hrvatskom) te Luka Mirna, Limski kanal, Luka Pula, Medulinski zaljev, Zaljev Raša, Plominski zaljev (Hrvatska). Pred zapadnom i južnom obalom leži četrdesetak manjih otoka (Brijunsko otočje i dr.); sjeverno od ušća rijeke Mirne nema otoka.

Ležišta boksita, kamenog ugljena, cementnoga lapora i ukrasnoga kamena (pločasti vapnenac); dobivanje morske soli (Sečovje, Slovenija). Poljodjelstvo (vinova loza, maslina, žitarice, voće i povrće, cvijeće), stočarstvo (najviše ovca i koza); ribarstvo. Industrija: prehrambena (Rovinj, Umag, Pazin u Hrvatskoj te Izola u Sloveniji), tekstilna (Pula, Pazin), cementna (Umag, Pula), staklarska (Pula), keramička (Potpićan), kovinska (Pula), automobilska (Buzet, Kopar), brodograđevna (Pula u Hrvatskoj te Izola i Piran u Sloveniji), elektrotehnička (Buje); preradba plastike (Pazin, Raša, Kopar) i dr.

Osobito je razvijen turizam. Najpoznatija su i najveća hrvatska turistička središta Poreč, Rovinj, Umag, Pula, Novigrad (zapadna obala) te Opatija, Lovran, Rabac (istočna obala); u Sloveniji Portorož. Razvijen je i lječilišni (Istarske toplice, Opatija) te nautički turizam; marine: Umag, Novigrad, Červar-Porat, Poreč, Rovinj, Pula (gradska marina i Veruda), Pomer, Ičići i Opatija (Hrvatska) te Portorož, Piran, Izola, Kopar (Slovenija). Turistički su privlačni i slikoviti gradići u unutrašnjosti (Motovun, Grožnjan, Oprtalj i dr.), tzv. vinske ceste i dr.

Cestovna je mreža gusta; glavni cestovni pravci: Pula–Kanfanar–Pazin–Rijeka (preko tunela »Učka«), Pula–Kanfanar–Kopar–Trst i Pula–Labin–Rijeka (obalna cesta). Željeznička mreža Istre (Pula–Divača s odvojkom za luku Bršicu) nije izravno povezana s hrvatskom željezničkom mrežom, jer vodi preko Slovenije. Glavne su hrvatske luke Pula i Bršica, a slovenska Kopar. Zračne su luke u Puli i Portorožu (Slovenija) te manja, turističko-sportska, u Vrsaru.

Najveći je grad Pula (57 460 st., 2011), sjedište je Istarske županije Pazin (4386 st.), a ostali su veći hrvatski gradovi Rovinj (13 056 st.), Poreč (9790 st.), Umag (7281 st.), Labin (6893 st.), Opatija (6657 st.), Buje (2671 st.), Novigrad (2622 st.), Buzet (1679 st.); u slovenskom dijelu Istre najveća su naselja (2011): Kopar (slovenski Koper; 24 996 st.), Izola (11 223 st.), Piran (4192 st.) i Portorož (2947 st.).

Povijest

Nalazi koji svjedoče o postojanju prvih stanovnika istarskoga poluotoka potječu iz prapovijesti. Već oko 800 000 god. pr. Kr. u pećini Šandalji kraj Pule nastao je oblutak oblikovan ljudskom rukom. Više je pećinskih nalazišta s mnogo kamenog oruđa iz mlađega paleolitika (npr. Romualdova pećina nad Limskim kanalom, Vergotinova pećina kraj Poreča) te znatan broj drugih nalazišta iz razdoblja neolitika. Oko 1800. pr. Kr. započinje gradnja gradinskih naselja u kojima se život odvija kroz brončano i željezno doba. Usporedno s pojavom kovina izdvajaju se prve etničke skupine. Indoeuropski selidbeni val u XI. st. pr. Kr. donosi stanovništvo koje grčki izvori od VI. st. i rimski od III. st. pr. Kr. nazivaju Histrima, odakle i potječe ime poluotoka. Izloženi venetskom i ilirskom utjecaju, Histri su živjeli na području od rijeke Reke na zapadu do Učke i rijeke Raše na istoku, uglavnom u gradinama (Picugi kraj Poreča, Nezakcij kraj Pule i dr.). Na samom sjeveru poluotoka i njegovu kraškom zaleđu bili su Japodi, a istočno od rijeke Raše Liburni. Istra je bila usputna postaja grčkih trgovačkih pomorskih putova. Oko 400. pr. Kr. na poluotok su provalili Kelti, no izgubio se svaki trag njihove materijalne kulture.

U III. st. pr. Kr. Istra se našla na putu rimskog širenja prema istoku. God. 221. pr. Kr. došlo je do I. rimsko-histarskoga rata, kojemu su izravan povod bili histarski gusarski napadaji na moru, no oni su se nastavili i poslije. Rimski je Senat sjeverozapadno od Istre odlučio osnovati Akvileju, strateško uporište za obranu i buduća osvajanja, čemu su se Histri odupirali u II. ratu (183. do 181. pr. Kr.), ali je kolonija ipak osnovana. U III. ratu Histri su 178. pr. Kr. poraženi na sjeveru Istre pa su se s kraljem Epulonom utvrdili nedaleko Pule, u Nezakciju koji je pao 177. pr. Kr., što je bio kraj slobode Histra. Do posljednjeg, IV. rimsko-histarskoga rata došlo je 129. pr. Kr. pri rimskom pohodu na Japode. Otkako su 50. pr. Kr. pokorili Liburne, Rimljani su zavladali cijelim poluotokom. Histrima je oduzet dio zemljišta, nisu se smjeli baviti trgovinom, nisu smjeli nositi oružje ni imati ratne lađe, ali je dio njih u unutrašnjosti poluotoka dugo zadržao znakove svoje posebnosti. Rimljani su oko 42. pr. Kr. granicu pomaknuli na Rižanu, zatim na Rašu oko 12. pr. Kr. kada je osnovana X. regija Italije, Venetia et Histria. U drugoj polovici II. st. (vjerojatno za rata s Markomanima) granica je bila pomaknuta do Rječine. Rimska vladavina donijela je veće promjene, osnovane su naseobine (Pola, Tergeste, Parentium) iz kojih se romanizacija širila prema unutrašnjosti. Drevni stanovnici Istre nisu u većoj mjeri sudjelovali u Ilirskom ustanku (6–9), ali se pacifikacijom Ilira dodatno učvrstila rimska vlast u Istri. Razdoblje mira pogodovalo je gospodarskom razvoju: proizvodnja maslinova ulja i vina, uzgoj pšenice, proizvodnja amfora i tkanina, kamenolomi. Glavnina prometa odvijala se Flavijskom cestom (via Flavia) od Trsta do Pule te morem duž zapadne obale poluotoka. Zamah je doživjelo graditeljstvo, što je osobito vidljivo u Puli (amfiteatar, slavoluk Sergijevaca, Augustov hram i dr.).

Za prvih seoba naroda Istra je bila pošteđena velikih provala, čak je primala izbjeglice iz Panonije i Norika. Padom Zapadnorimskoga Carstva 476., došla je pod vlast germanskog vojskovođe Odoakra, »kralja Italije«. Na putu prema Italiji, 489. osvojio ju je ostrogotski kralj Teodorik i uključio u Istočnogotsku državu kojoj je sjedište bilo u Ravenni. Većih društvenih promjena nije bilo, a o miješanju stanovništva u tom razdoblju svjedoče gotski i germansko-romanski grobovi. Bizant je 555. pokorio Istočnogotsku državu, ali je već 538. zavladao Istrom koja je postala dijelom Ravenskog egzarhata pa je njome upravljao magister militum. Gradovi su imali položaj municipija i uživali su samoupravu. Oni razvijeniji, smješteni na zapadnoj obali, Bizantu su plaćali godišnji namet od 274 zlatnika, dok je cijela srednja i istočna Istra plaćala samo 70. Uspon su tada doživjele gospodarska i graditeljska djelatnost (Eufrazijeva bazilika u Poreču, bazilika sv. Marije Formoze u Puli). U drugoj polovici VI. i na samom početku VII. st. Istru je pogodilo nekoliko epidemija kuge. Istodobno je došlo do napada Langobarda te 599–611. do prvih slavenskih provala koje su, potpomognute Avarima i Langobardima, dopirale sve do juga poluotoka. Papa Grgur I. žalio se stoga 600. solinskomu biskupu Maksimu da su Slaveni »već preko istarskoga prijelaza počeli ulaziti u Italiju«. Slaveni su se zadržali u dijelu Istre, o čemu svjedoče grobni nalazi (Buzet, Dvigrad, Motovun, Žminj) i dolazak opata Martina, izaslanika pape Ivana IV. (640–642), radi »otkupa zarobljenika koje su pogani zarobili«. Kršćanstvo se među doseljenike širilo iz gradova i istarskih biskupskih sjedišta podvrgnutih akvilejskoj crkvi koja je još od polovice VI. st., u sklopu rasprava oko »triju poglavlja«, bila u raskolu s papom i bizantskim carem (tzv. akvilejska shizma, 554–698). No patrijarh Paulin je 568. pred Langobardima pobjegao u Grado (slav. Gradež) i osnovao novi patrijarhat, a oni su postavili novog akvilejskog patrijarha. Započelo je tada višestoljetno nadmetanje akvilejskih i gradeških patrijarha za metropolitsku vlast nad istarskim biskupima. Langobardi su 751. zaposjeli Ravennu i 753. Istru, istarski su biskupi stali na njihovu stranu i tako došli pod akvilejskoga patrijarha. Kada je 774. Karlo I. Veliki pokorio Langobarde, Istra se nakratko vratila pod bizantsku vlast, a biskupi pod gradeškoga patrijarha. No Franci su porazili Bizant u Italiji i 788. zauzeli veći dio Istre. Njihovu učvršćivanju pomogao je gradeški patrijarh Fortunat, a to je crkvi priskrbilo povlašteni položaj pod novom vlašću. Radi obrane istočne granice, Franci su Istru i Furlaniju uključili u Furlansku marku koju su podredili Bavarskomu vojvodstvu. Zbog sukoba starog i novoga poretka, do kojega dolazi i zbog punijeg uvođenja feudalizma te zbog druge slavenske kolonizacije, 804. sazvan je sabor na rijeci Rižani kraj Kopra, na kojem su se okupili izaslanici Karla I. Velikoga, gradeški patrijarh, istarski biskupi te kapetani gradova i kaštela. Romanski gradovi žalili su se na vojvodu Ivana, franačkog upravitelja Istre, koji im je oduzeo zemlju u gradskom kotaru i na nju naselio Slavene. Gradovima je povećao namete pa su ukupno plaćali 314 zlatnika (Novigrad 12, Buzet i Pićan po 20, Labin i Motovun po 30, Rovinj 40, Pula i Trst po 60, Poreč 66). Možda neupućeni u nove crkvene povlastice, predstavnici gradova žalili su se i na biskupsku samovolju. Rižanski sabor, koji je bio tek početak sukoba romanskih gradova i germanskih feudalaca, priznao je gradovima samoupravu, ali ne i pravo na okolnu zemlju sa slavenskim stanovništvom. Ono se pak nakon ovoga doseljeničkog vala započelo izrazitije razdvajati na Hrvate i na Slovence, koji su prevladali na samom sjeveru poluotoka. Aachenskim mirom 812. Franačka je zadržala Istru. Pri podjeli države u Verdunu 843. između Karlovih unuka, Istru je u sklopu Italije dobio rimsko-njemački car Lotar I. Nakon njegove smrti, 855. pripala je Italskomu kraljevstvu rimsko-njemačkog cara Ludovika II. Međutim, nije cijela Istra bila dijelom Svetoga Rimskog Carstva. Prema Konstantinu VII. Porfirogenetu granice Hrvatske sezale su do Labina i rijeke Raše i penjale se planinama prema sjeveru. Hrvatsko brodovlje plovilo je i dalje pa je 875–876. napalo Umag, Novigrad, Sipar i Rovinj. Dio Istre zapadno od rijeke Raše pripao je 952. Bavarskoj, 976. je s Furlanijom priključen vojvodini Koruškoj, 995. je s Koruškom pripao njemačkoj obitelji Eppenstein. Oko 1040. taj dio Istre postao je samostalna markgrofovija koju je rimsko-njemački car Henrik III., želeći oslabiti koruške vojvode, 1050. dao u feud Ulriku I. iz kuće Weimar-Orlamünde. On je 1063. markgrofoviji priključio istočnu Istru koja je sve dotad bila dio Hrvatske. Rimsko-njemački car Henrik IV., želeći se suprotstaviti sve jačem utjecaju Mlečana, dao je 1077. tako proširenu markgrofoviju akvilejskomu patrijarhu Sieghardu. Potom su se kao markgrofovi izmjenjivali članovi njemačke obitelji Eppenstein, Spanheim i Andechs-Meran, dok je 1209. kao feud nije dobio akvilejski patrijarh Volfger čija je crkva počela jačati već u IX. st. Car Henrik II. darovao joj je na početku XI. st. Pićan i Pazin, a markgrof Ulrik II. Buzet, Hum, Buje i druge posjede. Međutim, vrhovna feudalna vlast bila je daleko i zbog toga sve slabija. To je dovelo do stvaranja posebnih gospoštija koje nisu bile pod nadzorom istarskih markgrofova. Temelje Pazinske knežije (grofovije), potonjeg posjeda grofova Goričkih i Habsburgovaca, postavio je Meinhard iz Crnoga Grada kraj Roča polovicom XII. st. Drugi izdvojeni posjed bila je Meranija, posjed gospode Devinske koja su se kao zastupnici akvilejskoga patrijarha širila po Krasu, a u prvoj polovici XII. st. proširila su vlast na Rijeku, Kastav, Veprinac i Mošćenice, dotad u vlasništvu pulskih biskupa. Akvilejska je crkva 1251. dobila i Meraniju, a patrijarsi su se kao gospodari u Istri održali do 1420. Radi jačanja feudalne vlasti u ime Carstva dolazili su u sukobe s istarskim romanskim gradovima i mletačkim interesima.

Gradovi na zapadnoj istarskoj obali nastojali su očuvati autonomni položaj u stalnoj borbi s njemačkim feudalnim gospodarima i njihovim istarskim podložnicima, u čemu su im Mlečani isprva pomagali, ali potom su i sprječavali njihove veće trgovačke i pomorske pothvate. Gradovima se Venecija približava od X. st. Prvi ugovor s Koprom sklopila je već 932., a dužd Petar II. Orseolo pri pohodu na Dalmaciju god. 1000. posjetio je Poreč i Pulu. U dugom mirnom razdoblju gradovi su gospodarski jačali, osobito u svezi s križarskim ratovima, u XII. st. oslobodili su se utjecaja biskupa i feudalnih gospodara te se formirali kao komune. Sve je to dovelo do neizbježnoga sukoba s Venecijom. Pula, Kopar i Izola pobunili su se 1145., ali su bili prisiljeni na polaganje prisege vjernosti. Nemirna Pula i saveznici Rovinj, Poreč, Novigrad i Umag iznova su bili poraženi i prisiljeni na mir 1150. Iste godine dužd je uzeo naslov gospodara cijele Istre (totius Istriae inclitus dominator). Nakon još jednoga rata s Venecijom 1195., Pula je morala srušiti svoje bedeme. Dok su mletačka mornarica i križari na putu prema Zadru plovili uz istarsku obalu, Trst, Piran i Milje 1202. priznali su duždevu vlast. No ojačani akvilejski patrijarsi od 1209. nastojali su pridobiti gradove za sebe. Piran im se priklonio 1210., Pula 1232. i Poreč 1238., ali je Pula već 1243., nakon novoga sukoba, morala primiti načelnika Mlečanina. Akvilejski su se patrijarsi i dalje nametali kao izravni gospodari pa su se gradovi redom odlučivali za manje opasnu mletačku vlast: Poreč 1267., Umag 1269., Buje i Novigrad 1270., Sveti Lovreč 1271., Motovun 1278., Kopar 1279., Rovinj i Piran 1283., Milje 1288. Rat između patrijarha i Venecije nije ništa promijenio: mirom u Trevisu 1291. Venecija je dobila posjede u zapadnoj i južnoj Istri, patrijarh Milje, Buje, Buzet i Raški zaljev s Labinom i Plominom, dok su grofovi Gorički i dalje upravljali Pazinskom knežijom. God. 1307. akvilejska se crkva uz odštetu potpuno odrekla svojih prava na istarske gradove, ali ne i na Pulu, kojom je vladala uz obitelj Sergijevaca (Castropola). No Sergijevci su se osamostalili, pretrpjeli poraz od Venecije, zaratili s grofovima Goričkim pa su ih njihovi protivnici u gradu svrgnuli i Pulu 1331. ipak predali Veneciji. Iste godine Mlečanima su pripali Rovinj, Bale i Vodnjan. Potkraj XIV. st. Venecija je donekle oslabjela u ratovima s koalicijom kojoj je na čelu bio hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I. Anžuvinac, ali je mirom u Torinu 1381. ponovno zadobila privremeno izgubljene zemlje, među kojima i Istru. Posjed je za II. mletačko-ugarskog rata proširila Labinom i Miljama 1420. te Buzetom i Kaštelom 1421., posljednjim uporištima akvilejskoga patrijarha u Istri, koji ju je i formalno izgubio trideset godina poslije. Venecija je tako zavladala najvećim dijelom poluotoka. Jedinstvenu upravu, osim vojne (kapetan za seosko područje i načelnik Kopra kao zapovjednik posada u gradovima), nije uspostavljala. Nije mijenjala ni upravni sustav koji su činili gradovi s višim stupnjem municipalnog uređenja, manji gradovi s ograničenim pravima, sela s djelomično očuvanom hrvatskom samoupravom te feudalni posjedi.

Posjedi grofova Goričkih organizirani su u samostalnu grofoviju 1342. U savezu s akvilejskim patrijarhom, austrijskim vojvodom i Koprom grofovi su Gorički 1348. zaratili s Venecijom, no nisu je uspjeli istisnuti iz Istre. Tada dolaze Habsburgovci koji su 1382. zavladali Trstom, a 1374., temeljem ugovora o nasljedstvu, i Pazinskom knežijom. God. 1366. njihovu su vlast priznala gospoda Devinska čija je muška loza izumrla 1399., nakon toga posjed je pripao grofovima od Walseea, a po ugovoru o nasljedstvu 1466. Habsburgovcima. Uspostavljena je tako trostoljetna podjela Istre između Venecije i Habsburgovaca. Romansko stanovništvo, koje polako zaboravlja istroromanski i prihvaća mletački govor, tada je najvećim dijelom živjelo u gradovima, osobito na zapadnoj obali, dok je od reda seosko, hrvatsko stanovništvo živjelo u seoskim općinama (komun) kojima je na čelu bio župan. O općinama, društvenim odnosima i granicama među posjedima akvilejskoga patrijarha i Pazinske knežije u XIV. st. svjedoči Istarski razvod. Na stotinjak srednjovjekovnih glagoljskih natpisa (Plominski natpis, Supetarski fragment) potkraj XV. st. nadovezuje se tiskarska djelatnost u Istri s kojom su povezane i neke od hrvatskih inkunabula. S tom su tradicijom bili upoznati M. Vlačić Ilirik i P. P. Vergerije ml., koji su u drugoj polovici XVI. st. iz Istre krenuli u širenje protestantizma. Izvori su zabilježili nova vjerska gibanja u Istri, no ona su na samom poluotoku nestala do kraja XVI. st.

Sa sjevera je 1470–99. Istru pogodilo devet osmanskih provala, a u posljednjoj 1511. najviše je stradala Poreština. Dijelovi poluotoka opljačkani su i opustošeni u austrijsko-mletačkom ratu (ratu tzv. Cambraiske lige protiv Venecije) 1508–23. Kroz cijelo XVI. st. dolazilo je do sukoba na mletačko-habsburškoj granici. U Uskočkom ratu (1615–17) Hrvati su se borili na suprotnim stranama, razaranja su bila velika, mnoga su sela zauvijek nestala, a bolesti su povećale smrtnost stanovništva. Pariškim mirom (6. IX. 1617) zadržane su stare granice, a manji dio iseljenih senjskih uskoka nastanio se u srednjoj Istri. Teške prilike pogoršala je velika epidemija kuge 1629–31. koja je s malarijom i drugim bolestima prouzročila propadanje gradova. Razbojništvo je bilo sveprisutno. Sustavno naseljavanje opustjele zemlje započelo je već u XVI. st. (Venecija je 1556. osnovala Magistrat za napuštena dobra) i nastavilo se u većim razmjerima u XVII. st. Trajno ili privremeno u Istru su pristigle manje skupine Grka, Albanaca, Crnogoraca (koji su se održali u Peroju), Furlana, Krnjela, Talijana, Morlaka, po jeziku rumunjskih Vlaha (koji su se kao Istrorumunji očuvali u sjeveroistočnoj Istri), no kolonizacija je imala pretežito hrvatsko obilježje jer glavnina je doseljenika stigla iz zapadne Bosne, Hercegovine, Like, Dalmacije i drugih hrvatskih krajeva ugroženih osmanskim napadima. Vlast im je pomogla povlasticama, no starosjedioci su njihovu naseljavanju pružali jak otpor. Uslijedile su narodnosne i jezične promjene, prilagodbe i stapanja. God. 1640. u Istri je bilo tek oko 51 600 stanovnika, od toga čak oko 49 000 u mletačkom dijelu. Potkraj XVIII. st., obilježenog stagnacijom i visokom smrtnošću, broj je ipak dosegnuo oko 130 000, od toga 95 000 u mletačkoj Istri.

Francusko-austrijskim primirjem u Leobenu (18. IV. 1797), Austrija je dobila Istru i Dalmaciju. Sljedećeg mjeseca Napoleon I. ukinuo je Mletačku Republiku. Mirom u Campoformiju (17. X. 1797) Austrija je zadržala Istru, no iz Italije su stizali teritorijalni zahtjevi koji su začetak iredentističke politike. Nakon II. austrijsko-francuskog rata, Požunskim mirom (26. XII. 1805) Venecija i svi njezini jadranski posjedi pripali su Francuzima. Bivšu mletačku Istru oni su organizirali u Istarski departman pod upravom prefekta u Kopru i priključili ju francuskom Potkraljevstvu Italiji. Nakon III. austrijsko-francuskog rata, mirom u Schönbrunnu (18. X. 1809) Napoleon je dobio ostatak Istre te poluotok u cjelini priključio Ilirskim pokrajinama. Prema ustroju od 1812., Istra je bila jedna od šest građanskih pokrajinâ, a glavni grad bio joj je Trst. Dio Istre istočno od Raše bio je priključen drugoj Ilirskoj pokrajini, Građanskoj Hrvatskoj sa sjedištem u Karlovcu. Građanski zakonik, brze reforme, vojna obveza, gradnja prometnica, zadržavanje kolonata i smanjenje obveza kmetovima značajke su kratke francuske vladavine. Austrijska vojska, sastavljena uglavnom od hrvatskih postrojbâ i predvođena kapetanom J. Lazarićem, u listopadu 1813. ušla je u Istru. Pripadnost poluotoka Austriji potvrdili su Pariški mir 1814. i Bečki kongres 1815. Već 1814. osnovano je Austrijsko primorje, s upravom u Trstu, a 1816. Kraljevstvo Ilirija. God. 1822. Rijeka je vraćena Hrvatskoj, a kvarnerski otoci pridruženi Istri pa su s njom 1825–60. činili Pazinski okrug Austrijskoga primorja. Preustrojena je i crkvena podjela. Pićanska i Novigradska biskupija pripojene su Tršćansko-koparskoj koja je s Porečko-pulskom i Krčkom podređena Goričkoj metropoliji.

Prema Czöringovoj popisnoj anketi iz 1846., u Istri je bilo 228 033 stanovnika, od toga 134 455 Hrvata, 60 040 Talijana i 31 995 Slovenaca. No javni kulturni i politički život prve polovice XIX. st. imao je talijansko obilježje. Talijani, uglavnom stanovnici gradova, imali su nacionalno svjesno građanstvo i inteligenciju, raspolagali su kapitalom i obrazovnim sustavom. Dio talijanskih intelektualaca držao je da su Talijani pravi starosjedioci, baštinici staroga Rima i nositelji visoke kulture. Hrvati su i dalje najvećim dijelom bili seljaci, neobrazovani i bez školâ na svome jeziku, nisu imali razvijenu kulturnu i političku elitu, malobrojni predstavnici bili su svećenici. Odjeci ilirskog pokreta bili su slabi. Dolazak Hrvata u grad obično je značio uključivanje u talijansku kulturnu sredinu, prihvaćanje talijanskoga kao glavnog jezika komunikacije te postupnu talijanizaciju. Hrvatska seljačka buna na lupoglavskom vlastelinstvu 1847. nagovijestila je revolucionarna zbivanja, koja nisu uspjela ukinuti kolonat u Istri. God. 1848. na izborima za austrijski parlament izabrana su četiri talijanska i samo jedan hrvatski zastupnik. U prosincu 1848. i siječnju 1849. općine Lovran i Kastav prosvjedovale su protiv uvođenja talijanskog jezika kao jedinoga službenog na području cijele Istre, što je odbio i Beč. No središnja se vlast oglušila i na tadašnje zahtjeve za povezivanjem s Istrom koji su dolazili iz banske Hrvatske. Veljačkim patentom iz 1861. Istra je proglašena markgrofovijom, s carskim namjesnikom u Trstu i pokrajinskim Saborom u Poreču koji je u svojem djelokrugu imao uzak krug autonomnih poslova. Zbog svoje nespremnosti za politički život i nepovoljna izbornoga kurijalnog sustava, koji je favorizirao društvene slojeve u kojima su Talijani bili zastupljeniji, Hrvati su isprva imali samo jednoga zastupnika u Saboru. Rad se odvijao na talijanskom jeziku, no njemački je također bio službeni, a sporo je i uz velike otpore prodirao hrvatski jezik. Zakon o ravnopravnosti pokrajinskih jezika donesen je 1883., ali se to u stvarnom životu teško ostvarivalo. Proces ujedinjenja Italije pojačao je iredentističke težnje prema Istri, koje su bile nešto slabije izražene u razdoblju nakon stvaranja Trojnoga saveza 1882. do talijanskog poraza u Etiopiji 1896., ali su opet ojačale pred I. svjetski rat. Jedan od nositelja te politike bio je dugogodišnji predsjednik Istarskoga sabora talijanaš Francesco Vidulich iz Velog Lošinja. Među tada vodećim istarskim talijanskim intelektualcima bili su Carlo de Franceschi, B. Benussi i dr. S druge strane, druga polovica XIX. i početak XX. st. razdoblje je hrvatskog i slovenskoga narodnog preporoda. Smrću zastupnika u Carevinskom vijeću biskupa J. Dobrile 1882. završava se prvo razdoblje preporoda istarskih Hrvata, prožeto Strossmayerovim zamislima, u kojem su svećenici (Bartul Bozanić, Ivan Josip Vitezić, Ante Karabaić, F. Volarić, A. Mahnić), kao jedini školovani, imali vodeću ulogu. U drugom razdoblju preporod je pod vodstvom pravaša M. Laginje, D. Vitezića, V. Spinčića i M. Mandića. Oni nastavljaju borbu za hrvatski jezik u upravi i školstvu, za prosvjetno te gospodarsko uzdizanje. Osnovane su čitaonice (prva u Kastvu 1866), kulturna društva, narodni domovi (prvi u Kastvu 1886), štedionice i gospodarska društva kojima je glavni cilj bio smanjiti ovisnost seljaka o kapitalu talijanskog građanstva. Razvila se novinska i izdavačka djelatnost: kalendar Istran (1869), list Naša sloga (1870) te naposljetku Hrvatski list (Pula, 1915., urednik Mario Krmpotić), prve hrvatske dnevne novine u Istri. Usporedno su djelovala talijanska društva (Società Politica Istriana, Pro Patria, Lega Nazionale, Associazione patria) i časopisi (La Favilla, L’Istria, Il Popolo istriano, L’Idea italiana) koja su negodovala zbog djelatnosti Hrvata i držanja Beča. Organizirana hrvatska politička okupljanja započela su taborima (prvi na Kastavštini 1871). God. 1878. osnovana je Hrvatsko-slovenska stranka koja je od izbora 1886. postupno počela preuzimati vlast u općinama jugoistočne i srednje Istre. God. 1884. u Istarskom saboru osnovan je Hrvatsko-slovenski klub. U Trstu je 1878. osnovano društvo Edinost, u Pazinu 1902. Političko društvo za Hrvate i Slovence u Istri. Na izborima 1907. najveći broj glasova osvojile su Hrvatsko-slovenska i Talijanska liberalna stranka, što je bio hrvatski i slovenski politički uspjeh, ali je novi omjer snaga otežao rad Istarskoga sabora koji je 1910. morao biti raspušten. Potkraj XIX. st. Pula, grad s iznimno brzim rastom i glavna ratna luka Monarhije, postao je političko i gospodarsko središte istarskih Hrvata. Ondje je 1891. osnovana Istarska posujilnica, 1893. Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru koja je radila na otvaranju hrvatskih škola, 1897. Hrvatski sokol, 1903. Savez istarskih hrvatskih zadruga Zadružna sveza, 1907. Narodna radnička organizacija. U Pazinu je 1899. otvorena Državna gimnazija na hrvatskom jeziku, a 1913. hrvatski je školski sustav činilo 167 škola s više od 20 000 učenika. Popis stanovništva iz 1910. za hrvatski dio Istre (bez otoka), rađen na temelju uporabnoga jezika, pokazao je da od 264 836 stanovnika ima 126 478 Hrvata, 98 520 Talijana, 12 452 Nijemaca, 10 254 Slovenaca i 17 132 ostalih (narodi iz različitih dijelova Monarhije). Željeznica je 1876. Pulu preko Pazina i Buzeta povezala s europskim željeznicama. Parobrod se pojavio znatno ranije, već 1818. kada su izletnici morem stizali do Pule. Intenzivniji razvoj turizma započeo je u Opatiji i na Brijunima, ali i na Lošinju i u drugim mjestima.

Tijekom I. svjetskog rata Istrani su se u sastavu austro-ugarske vojske borili na ruskom, srpskom i talijanskom bojištu. Italija je ušla u rat pošto su joj države Antante Londonskim ugovorom (26. IV. 1915) uz druge teritorije obećale i Istru. Zbog ratne opasnosti stanovnici Puljštine evakuirani su tada u sigurnije dijelove Monarhije. Nakon povratka zatekla ih je pustoš i glad. S jedne strane, Talijani su očekivali sjedinjenje s Italijom i stvarali svoje heroje (npr. Nazario Sauro), a s druge su se istarski zastupnici (D. Trinajstić, M. Mandić, M. Marjanović) u Jugoslavenskom odboru zauzimali za sjedinjenje južnih Slavena. Kada je 29. X. 1918. proglašena Država SHS »na cijelom etnografskom području toga naroda«, obuhvatila je i Istru čiji je povjerenik bio M. Laginja. U Puli je Mjesni odbor Narodnoga vijeća preuzeo austro-ugarsko brodovlje i vladao gradom tjedan dana do talijanske opsade. Rapalskim ugovorom između Kraljevine SHS i Italije (13. XI. 1920) Istra je s Cresom i Lošinjem, a bez kotara Kastav, pripala Italiji. Bila je u sastavu Julijske krajine (Venezia Giulia), unutar koje je 1924. osnovana pokrajina Istra, sa sjedištem u Puli, ali bez istočnog i sjeverozapadnog dijela poluotoka. Unatoč svečanim izjavama o poštivanju prava slavenskog stanovništva, već od početka talijanske vladavine započele su represivne mjere i talijanizacija, progoni hrvatske inteligencije, zatvaranje dijela škola, zabranjivanje društava, spaljivanje narodnih domova. Nasilje je povećano nakon stvaranja fašističke vlade 1922. God. 1923. hrvatski i slovenski jezik zabranjeni su u upravi, 1925. u sudstvu, do 1923. zatvorene su sve hrvatske škole, 1926. zabranjene su političke stranke, osim fašističke; raspuštena su sva hrvatska i slovenska društva, čitaonice i zadruge, od 1927. dekretima se talijaniziraju prezimena, od 1928. osobna imena, 1929. zabranjene su hrvatske i slovenske novine. Vlastima sumnjivi konfinirani su u udaljene dijelove Italije, unovačeni Hrvati bili su politički sumnjivi i u vojsci su bili bez oružja. Val iseljenika krenuo je prema Jugoslaviji te drugim zemljama i Americi. U Zagrebu su, u okviru Saveza jugoslavenskih emigranata iz Julijske krajine, među ostalima pokrenuli list Istra (1929–40). Prema procjenama, 1918–43. iz hrvatskog dijela Istre s otocima Cresom i Lošinjem iseljeno je 53 000 Hrvata, a doseljeno 29 000 Talijana kojih je velik dio radio u državnim i javnim službama. Hrvati su izražavali nezadovoljstvo talijanskom fašističkom vladavinom. Nakon Proštinske bune (4–9. IV. 1921) u jugoistočnoj Istri, protiv 120 ljudi pokrenut je kazneni postupak. Rudarska pobuna u Labinu (2. III – 8. IV. 1921) imala je jače socijalno obilježje i privukla je šire hrvatske i talijanske mase, no Labinska je republika slomljena vojnom silom. God. 1927. osnovana je ilegalna antifašistička organizacija TIGR (Trst, Istra, Gorica, Rijeka), koje je pripadnik, nakon sjedinjenja s organizacijom Borba 1929., bio i V. Gortan. Otpor fašizmu nastavljen je u II. svjetskom ratu. I. istarska partizanska četa »Vladimir Gortan« osnovana je u Gorskom kotaru u kolovozu 1942. i upućena u Istru. Okružni narodnooslobodilački odbor za Istru, osnovan 20. VIII. 1943., okupio je tada oko 200 narodnooslobodilačkih odbora. Kada je 8. IX. 1943. kapitulirala Italija, napadnute su vojarne i zaplijenjene velike količine oružja. Antifašistička i nacionalna borba doživjela je zamah pa je privremeno oslobođen gotovo cijeli poluotok, osim Pule, Vodnjana i Brijuna. Bio je to prijelomni trenutak u povijesti Istre jer su se uloge vladajućih i potlačenih, podijeljene prema nacionalnom ključu, počele mijenjati. Hrvati su prvi put masovno krenuli u oružanu borbu za oslobođenje i sjedinjenje, pa je pokret pod vodstvom Komunističke partije nosio jak nacionalni naboj. No dogodio se i niz osvetničkih napada na Talijane. Mnogi su bez suđenja bačeni u jame (fojbe) u kojima su 1943–47. završavali protivnici s različitih strana. Okružni Narodnooslobodilački odbor (NOO) donio je 13. IX. 1943. u Pazinu odluku o odcjepljenju od Italije i priključenju Hrvatskoj. To su 20. IX. potvrdili Predsjedništvo i Izvršni odbor ZAVNOH-a svojom odlukom o priključenju i proglašavanju ništetnima svih ugovora između Kraljevine Jugoslavije i NDH s Italijom. Istoga dana Vlada NDH donijela je odluku o poništenju Rimskih ugovora s Italijom te ustrojavanju posebne velike župe u koju bi ušao i hrvatski dio Istre. Slovensko primorje 16. IX. priključeno je Sloveniji. Novoosnovani Pokrajinski NOO za Istru u Pazinu je 25–26. IX. 1943., na skupštini na kojoj se okupilo više od stotinu izaslanika iz cijele Istre, potvrdio odluku Okružnog NOO-a, poništio sve zakone donesene u vrijeme fašističke uprave te, kao i ZAVNOH tjedan prije, Talijanima zajamčio sva građanska prava i ravnopravnost. Ipak, u njemačkoj ofenzivi Istra je iznova pokorena i uključena u njemačko Jadransko primorje. Središte otpora tako je opet postao Gorski kotar gdje su 1944. osnovani 43. istarska divizija i talijanski bataljun »Pino Budicin«. U Istri je izlazio i veći broj glasila na hrvatskom i talijanskom jeziku koja su promicala zajedničku borbu (Glas Istre, La voce del popolo i dr.). Partizanske su snage 1. V. 1945. izbile na Soču, a do 6. V. oslobođena je cijela Istra.

God. 1945. Istra je podijeljena tzv. Morganovom crtom, prema sporazumima Jugoslavije te velike Britanije i SAD-a (potpisanim u Beogradu 9. VI. 1945. i u Devinu kraj Trsta 20. VI. 1945). Uspostavljene su dvije zone: pod angloameričkom upravom bila je zona A (Pula i Trst), s talijanskim zakonodavstvom, a pod jugoslavenskom upravom zona B. Pariškim mirovnim ugovorom između Jugoslavije i Italije (10. II. 1947) uspostavljen je Slobodni Teritorij Trsta (STT) sa zonama A i B. Sukladno ugovoru, Pulu su 16. IX. 1947. napustile angloameričke snage i ona je došla pod jugoslavensku upravu. Ranih 1950-ih granična pitanja i dalje su izazivala međudržavne nesuglasice, prijeteći i vojnim sukobom. Prema Londonskomu memorandumu (5. X. 1954) većina zone A (Trst i okolica) STT-a pripala je Italiji, a zona B i manji dio zone A Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj i Sloveniji. Političke i društvene promjene uzrokovale su iseljenje dijela istarskoga stanovništva (uz mnogobrojna optiranja za talijansko državljanstvo). Procjenjuje se da se tijekom 1943–71. iz hrvatskog dijela Istre (s Cresom i Lošinjem) iselilo oko 116 000 Talijana, no Istru su napustili i mnogi Hrvati (oko 30 000) i Slovenci. Etnički je sastav promijenjen pa je 1953. u hrvatskom dijelu Istre bilo 199 278 stanovnika, od čega 155 063 Hrvata i 23 934 Talijana. Započelo je useljivanje iz drugih dijelova Hrvatske i Jugoslavije, s novim kulturnim doticajima. U drugoj polovici XX. st. uslijedile su poljoprivredne reforme, industrijalizacija te gospodarski i, posebno, turistički razvoj. U Istri su bile raspoređene i znatne snage Jugoslavenske narodne armije (JNA), dok je Pula bila među većim vojnim bazama na Jadranu. Geopolitičko okruženje Istre povoljnije je nakon Osimskih sporazuma (10. XI. 1975), kojima su Jugoslavija i Italija riješile sporna granična i druga pitanja. Nakon osamostaljenja Hrvatske (1991) obnovljeni su zahtjevi iseljenih Talijana (esuli) za povratom nacionalizirane imovine, a pojavio se i problem razgraničenja sa Slovenijom u Piranskome zaljevu. Početkom Domovinskoga rata, JNA se 6. XII. 1991. povukla iz Istre preko pulske luke s time da su, osim manjih incidenata, izbjegnuti oružani sukobi. Od 1992. na svim izborima u Istarskoj županiji pobjeđuje Istarski demokratski sabor (IDS), koji se zalaže za regionalnu autonomiju, hrvatsko-talijansku dvojezičnost i multikulturalnost Istre. Problem hrvatsko-slovenskog razgraničenja u Istri još nije riješen.

Istra. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28002>.