Honduras (República de Honduras), država u Srednjoj Americi, između Karipskoga mora na sjeveru i Tihog oceana na jugu. Graniči s Nikaragvom na istoku (duljina granice 922 km), Salvadorom (342 km) na jugu i Gvatemalom na zapadu (256 km); obuhvaća 112 492 km².
Prirodna obilježja
Najveći dio Hondurasa, oko 80% ukupne površine, nalazi se na visoravni što ju tvore lanci Kordiljera, s vrhovima višima od 2000 m (Cerro las Minas, 2849 m, najviši vrh Hondurasa). Prema istoku se visoravan spušta u valovit ravnjak, koji u krajnjem sjeveroistočnom dijelu prelazi u prostranu močvarnu obalnu ravnicu (La Mosquitia ili Mosqitos). Primorje Karipskoga mora (duljina obale 644 km) i Tihog oceana (64 km) spaja poprječna tektonska udolina koja se pruža od Honduraškog zaljeva (Karipsko more) na sjeveru do zaljeva Fonseca (Tihi ocean) na jugu. Pred niskom karipskom obalom leže otočjâ Bahía i Swan (španjolski Islas del Cisne), a pred tihooceanskom obalom otok Tigre.
Prevladava vlažna tropska klima modificirana nadmorskom visinom u unutrašnjosti; srednja je zimska (siječanj) temperatura 14 do 23 °C, ljetna (srpanj) 21 do 26 °C. Kišno razdoblje traje od svibnja do studenoga; godišnje padne 1100 do 2700 mm oborina, a u gorju iznad karipske nizine i do 5000 mm. Česti su tropski cikloni (hurricane). Većina rijeka utječe u Karipsko more: Coco, Ulúa, Aguán, i Patuca, a u Tihi ocean rijeke kraćega toka Choluteca i Nacaome. Karipsko priobalje i niži planinski pristranci obrasli su tropskom kišnom šumom, u močvarnim nizinama rastu šume mangrova, a u planinskoj unutrašnjosti listopadne šume. Río Plátano (rezervat biosfere; najveća tropska prašuma Hondurasa) je zbog raznolikosti tropskih biljnih i životinjskih vrsta na UNESCO-ovu popisu svjetske prirodne baštine od 1982.
Stanovništvo
U Hondurasu prema popisu stanovništva iz 2013. živi 8 303 771 st. ili 73,8 st./km². Naseljenost je prilično neravnomjerna, najgušće je naseljena dolina rijeke Ulúa (departman Cortés, 414,6 st./km²) i šire područje glavnoga grada (792,9 st/km²), a najrjeđe močvarni i klimatski nepovoljniji sjeveroistok zemlje (departman Gracias a Dios, 5,9 st./km²). Od ukupnoga stanovništva 87,0% su mestici (Ladinos), 5,5% Indijanci, 4,3% crnci, 2,3% bijelci i ostali (0,9%). Stanovnici su uglavnom katolici (47,0%, 2013) i protestanti (41,0%) te drugi (12,0%). Porast broja stanovnika (2,0%, 2007–12) veći je od prirodnoga priraštaja (1,7% ili 17,9‰, 2013), što upućuje na useljavanje stanovništva (uglavnom iz Salvadora). Natalitet iznosi 23,0‰, a mortalitet 5,1‰ (2013); mortalitet dojenčadi (19,0‰, 2013) u stalnom je opadanju. Stanovništvo je u prosjeku vrlo mlado; u dobi je do 14 godina 35,5% st., od 15 do 64 godine 59,6%, a u dobi od 65 i više godina 4,9% st. (2013); očekivano trajanje života iznosi 70,8 godina za muškarce i 75,5 godina za žene (2011). U primarnim djelatnostima (poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo) zaposleno je 38,2% aktivnoga stanovništva, u sekundarnima (industrija, građevinarstvo, rudarstvo) 19,5%, a u tercijarnim djelatnostima (usluge) 42,3% st. (2012). Sveučilište je osnovano 1847. u Tegucigalpi; službeni je jezik španjolski, razgovorni garifuna, miskito i dr. Govori se i engleski. Udio nepismenoga stanovništva starijega od 15 godina je 12,7% (2013). Glavni grad Tegucigalpa ima 1 088 000 st. (2011); veći su gradovi (2009): San Pedro Sula (646 300 st.), Choloma (223 900 st.), La Ceiba (172 900 st.), El Progreso (122 000 st.), Choluteca (91 000 st.), Comayagua (78 300 st.), Puerto Cortés (68 400 st.), La Lima (67 100 st.); u gradovima živi 53,4% st. (2013).
Gospodarstvo
Početkom 2000-ih Honduras je ostao među najsiromašnijim zemljama Srednje Amerike, iako ima postupan rast BDP-a (2010–16. u prosjeku 3% godišnje). Ovisan je o ekonomskoj pomoći iz SAD-a (agencija USAID pruža je od početka 1960-ih) i međunarodnih organizacija. Održan je visoki udjel siromašnog stanovništva, približno 66%, dok je stopa nezaposlenosti 7,4% (2016). Vrijednost BDP-a ostvarenoga 2016. bila je 21,5 milijarda USD; BDP po stanovniku iznosio je oko 2360 USD. U sastavu BDP-a najveći je udjel uslužnoga sektora (58,3%), potom industrije (28,2%) i poljoprivrede (13,5%). Od prirodnih bogatstava značajni su hidropotencijali, tropsko drvo, riblji fond i rude (ugljen, zlato, srebro, bakar, cink i dr.). Poljoprivrednu ponudu čine kava, banane, kukuruz, voće i dr. Prevladava tekstilna, prehrambena i drvna industrija (razvija se i proizvodnja dijelova za automobile). Vrijednost izvoza 2016. bila je 7,8 milijarda USD, a uvoza 10,5 milijarda USD. Izvozi uglavnom kavu, banane, drvo, šećer, rakove, cigare, zlato, cink i dr. U uvozu prevladavaju gorivo, industrijski strojevi (uz opremu i sirovine), elektronički i komunikacijski uređaji, automobili, kemikalije, hrana i dr. Vodeći vanjskotrgovinski partner je SAD (36,7% izvoza i 32,8% uvoza); značajni partneri su Njemačka (10,7% izvoza), Salvador (8,6% izvoza i 5,7% uvoza), Kina (14,1% uvoza), Gvatemala (8,9% uvoza i 6,5% izvoza) i dr. Veličina javnoga duga je 47,7% BDP-a (2016). Gospodarski razvoj otežava politička nestabilnost, raširena korupcija i kriminal (2013. Honduras je imao najveću stopu ubojstava u svijetu, u prosjeku 18 na dan). Raširena je ilegalna trgovina narkoticima koja se nastoji suzbiti uz pomoć SAD-a (prema procjenama američkih agencija tijekom 2015. i 2016. preko Hondurasa su u SAD prebačene tri do četiri tone kokaina mjesečno). Gospodarstvo opterećuju i štete od čestih prirodnih katastrofa, poput potresa, poplava i uragana (1998. šteta od uragana iznosila je oko tri milijarde USD).
Promet
Prometnu mrežu Hondurasa čini 988 km uskotračne željezničke pruge, od čega je u uporabi samo 75 km (za prijevoz tropskoga voća s plantaža do karipskih luka; 2008) i 14 742 km cesta (3367 km asfaltiranih, 2012); južnim dijelom Hondurasa prolazi Panamerička cesta duga 243 km. Glavne su luke San Lorenzo (Tihi ocean) te Puerto Cortés i La Ceiba (Karipsko more). Međunarodne su zračne luke San Pedro Sula (najveća), Tegucigalpa, La Ceiba i Roatán (otočje Bahía).
Novac
Novčana je jedinica lempira (L, HNL); 1 lempira = 100 sentava (centavo).
Povijest
Do VII. st. Honduras je bio nastanjen narodom Maya; kada su se oni odselili na poluotok Yucatán, došli su u Honduras Azteki. Kolumbo je otkrio Honduras na svom četvrtom putovanju (1502–04) i boravio ondje prolazno. Dolazeći iz Meksika pod Cristóbalom de Olidom i Hernánom Cortésom, Španjolci su osvojili Honduras 1524–39. i pripojili ga Gvatemalskoj generalnoj kapetaniji. U razdoblju 1638–1798. uspjelo je britanskim kolonistima u jugoistočnom Yucatánu stvoriti svoju koloniju, koja se odvojila od Hondurasa (→ belize). Kada je 1821. stekao neovisnost od Španjolske, Honduras je došao pod vlast meksičkog cara Augustína de Itúrbidea (1822–23), a 1823. pridružio se Federaciji Srednjoameričkih Država. Nakon raspada Federacije Honduras je 1838. postao neovisna država. Zemlja je dobila republikanski ustav 1848. Na vlasti su se smjenjivali liberali (predstavnici građanstva), konzervativci (zemljoposjednici) i vojne hunte. Godine 1871. u krvi je ugušen ustanak potlačenih Indijanaca. Za predsjednika Marka Aurelija Sota (1876–83) provedene su liberalne reforme, a glavni grad postala je Tegucigalpa. Potkraj XIX. st. kapital američkog monopola istisnuo je dotad dominantni britanski kapital, a posebno United Fruit Company (UFCO), koja je iz svojih golemih posjeda u Hondurasu i susjednim zemljama izvlačila velike profite. God. 1907., za liberalnoga predsjednika Manuela Bonille, Honduras je zbog pograničnih teritorija ratovao s Nikaragvom, a njezine su trupe zaposjele glavni grad Tegucigalpu. Iste je godine granične sporove s Nikaragvom i Gvatemalom riješila konferencija u Washingtonu. Rat je doveo do pada liberala, koji su opet došli na vlast nakon trogodišnjega građanskog rata (1909–11). Pod izlikom zaštite isplate inozemnih dugova Hondurasa, SAD, koji je već 1905., 1907. i 1911. vojno intervenirao, ponovno je u Honduras slao vojne postrojbe 1912., 1917. i 1924–29. štiteći svoje interese (Honduras je 1920-ih bio najveći svjetski izvoznik banana). Nakon vlade Lopeza Gutiérreza (1919–24) i Miguela Paza Barahone (1925–29) na vlast je 1933. došao diktator general Tiburcio Carías Andino, koji je zabranio političke i sindikalne organizacije i izmijenio ustav od 1936. Njegova se diktatura održala do 1949. Kandidati konzervativne Nacionalne stranke Hondurasa (PNH) bili su predsjednici do 1956 (Juan M. G. Durón 1949–54., Julio L. Diaz 1954–56). Uz potporu SAD-a Honduras je 1954. sudjelovao u nasilnom rušenju vlade Gvatemale. Državnim udarom u listopadu 1956. vlast je preuzeo vojni režim. Nakon izbora u prosincu 1957. predsjednik je postao José Ramón A. V. Morales (kandidat Liberalne stranke Hondurasa – PLH). God. 1963. državni udar izveo je pukovnik Oswaldo López Arellano, a on je 1965–71. bio predsjednik. Potkraj 1960-ih u Hondurasu je ilegalno boravilo više tisuća doseljenika iz Salvadora; njihovo protjerivanje iz Hondurasa te spor oko granice potaknuli su 1969. sukob sa Salvadorom (tzv. nogometni rat, koji je počeo nakon utakmice državnih reprezentacija, a trajao je nekoliko dana). Arellano je izgubio vlast na izborima 1971 (pobijedio je Ramón E. Cruz, vođa PNH-a), no u prosincu 1972. ponovno je vodio državni udar. God. 1975. izgubio je vlast u novome državnom udaru; sljedeći je bio 1978. Pod pritiskom SAD-a vojna je hunta 1982. odstupila s vlasti, no desničarski vojni vrh ostao je politički utjecajan. Na vlasti su se potom izmjenjivali predsjednici iz PLH-a i PNH-a. Nakon dolaska ljevičarskoga režima na vlast u Nikaragvi (1979), Honduras je uz pomoć SAD-a podržavao njegove protivnike i njihove gerilske baze u svojem pograničju prema Nikaragvi (do kraja 1980-ih). Pred građanskim ratom u Honduras se sklonilo oko 230 000 izbjeglica iz Nikaragve te oko 20 000 iz Salvadora (1985). Međunarodnom arbitražom Honduras je 1992. riješio spor oko kopnene granice sa Salvadorom; problemi oko označivanja granice, statusa stanovništva u pograničju i prekograničnoga djelovanja salvadorske gerilje nastoje se riješiti sporazumom iz 1997. Zbog neriješenoga spora oko morske granice u zaljevu Fonseca (s Nikaragvom i Salvadorom) tijekom 1990-ih dolazilo je do oružanih incidenata (Nikaragva osporava i podjelu podmorja u Karipskome moru, koju je 1986. Honduras dogovorio s Kolumbijom). God. 1998. Honduras je imao velike štete od uragana (hurricanea), u kojem je poginulo oko 6000 ljudi, a bez doma ih je ostalo oko milijun. Od 2006. predsjednik je bio José Manuel Zelaya; svrgnut je u državnom udaru 2009., nakon kojega dolazi do političke krize. Nakon pobjede na predsjedničkim izborima, od početka 2010. predsjednik je Porfirio Lobo Sosa. Na predsjedničkim izborima u studenome 2013. pobijedio je Juan Orlando Hernández, vođa konzervativne Nacionalne stranke (uslijedili su prosvjedi pristaša ljevičarskih i liberalnih kandidata); predsjednik je republike od siječnja 2014. god. Učvrstio je savezništvo sa SAD-om (napose u borbi protiv kriminala i narkomafije). Nove političke napetosti slijedile su nakon održavanja predsjedničkih izbora u studenome 2017., kada je malom prednošću ponovno pobijedio Juan Orlando Hernández (poražen je Salvador Nasralla, kandidat ljevičarskih stranaka). Nakon objave izbornoga pobjednika u prosincu 2017. izbili su nemiri u nekoliko gradova te je bilo uvedeno izvanredno stanje (komisija Organizacije američkih država, koja je nadgledala izbore, pozvala je na njihovo ponavljanje zbog mnogobrojnih nepravilnosti).
Politički sustav
Prema Ustavu od 20. I. 1982. Honduras je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike istodobno je šef države i nalazi se na čelu vlade, koju imenuje. Predsjednika biraju građani na općim i izravnim izborima za mandat od 4 godine i bez mogućnosti uzastopnoga izbora. Zakonodavnu vlast ima jednodomni Nacionalni kongres (Congreso Nacional), sa 128 zastupnika biranih izravno za mandat od 4 godine. Biračko je pravo opće, jednako i obvezno za sve građane s navršenih 18 godina života. Vrhovni sud najviši je organ sudbene vlasti, suce bira Parlament za mandat od 4 godine. Administrativno je država podijeljena u 18 departmana. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 15. rujna (1821).
Političke stranke
Liberalna stranka Hondurasa (Partido Liberal de Honduras – akronim PLH), osnovana 1890., stranka je centra. Tijekom XX. stoljeća kandidati iz redova PLH-a povremeno su bili predsjednici republike (najdulje 1957–63. i 1982–90). Politički utjecajna ostala je i početkom 2000-ih (njezini članovi bili su predsjednici republike 1994–2002. i 2006–10). U oporbi je nakon izbora 2009. i 2013. Članica je Liberalne internacionale. Nacionalna stranka Hondurasa (Partido Nacional de Honduras – akronim PNH), osnovana 1923., stranka je desnoga centra. Politički je najutjecajnija stranka u zemlji; predsjednici republike iz njezinih redova bili su na vlasti 1925–56., 1971–72., 1990–94., 2002–06., te ponovno od 2010. Apsolutnu zastupničku većinu stranka osvaja na izborima 2009., a relativnu na izborima 2013 (stvara koalicijsku vladu). Stranački kandidat Juan Orlando Hernández pobijedio je na predsjedničkim izborima 2013. i 2017. Članica je Međunarodne demokratske unije i Kršćansko-demokratske internacionale. Libre (Libertad y Refundación), osnovana 2011., ljevičarska je stranka (zagovara demokratski socijalizam). Predvodi je Manuel Zelaya (predsjednik Hondurasa 2006–09). Nakon izbora 2013. druga je stranka po broju parlamentarnih zastupnika (iza PNH-a); vodeća je oporbena stranka.
Književnost
Bez književne i tiskarske djelatnosti u kolonijalnome razdoblju, bez kronika o španjolskome osvojenju, ova zemlja jedna je od rijetkih iznimaka u Latinskoj Americi. Nakon svršetka ratova za neovisnost (1821), pojavila su se prva tiskana djela honduraških pisaca. Najpoznatiji je u tom razdoblju neoklasicist José Emilio Cecilio del Valle (1780–1834), političar, autor »Dokumenta o neovisnosti Srednje Amerike« (»Acta de independencia de Centro América«, 1821) i vrlo čitanoga »Prijatelja domovine« (»El amigo de la patria«, 1821). Slijede romantički pjesnici Manuel Molina (1853–83), autor stihova s motivima iz pučke kulture i života, i José Antonio Domínguez (1869–1903). Potkraj XIX. st. ocrtavaju se dvije plodne književne struje: modernizam, pjesnički pokret koji je zahvatio cijelu hispansku Ameriku pod utjecajem Nikaragvanca Rubéna Daría, te »indigenismo« (»domorodnost«), zauzet prikazom nepriznanih kulturnih posebnosti i materijalne bijede američkih Indijanaca. Najznačajniji su modernisti Juan Ramón Molina (1875–1908), Froilán Turcios (1875–1943) i dr., a »indigenisti« Jorge Zepeda, Manuel Escoto, Joaquín Soto i dr. U književnosti s početka XX. st. prevladava roman; najpoznatiji su romanopisci Carlos Izaguirre, Argentina Díaz Lozano, Marcos Carías i dr. Najpoznatiji je honduraški pisac izvan domovine Rafael Heliodoro Valle (1891–1959), prozaik i pjesnik: zbirka pjesama »Žedna amfora« (»Anfora sedienta«, 1922), antologija »Kazalo srednjoameričkoga pjesništva« (»Índice de la poesía centroamericana«, 1941). Honduraški pisci do danas su zaokupljeni nadasve socijalnim i političkim temama svojeg društva, s razmjerno malo odjeka u hispansko-američkom i ostalom svijetu. Od novijih pisaca ističu se Victor Cáceres Lara (1915–93), Julio Escoto (1944) i Rigoberto Paredes (1948–2005).
