Hitler [hi'tləɹ], Adolf, njemački političar (Braunau am Inn, Austrija, 20. IV. 1889 – Berlin, 30. IV. 1945). Pokušao se upisati na Umjetničku akademiju u Beču, ali je opetovano odbijan, pa se poslije bavio različitim poslovima (firmopisac, slikar razglednica i dr.). Nastanivši se (1913) u Münchenu, sudjelovao je u I. svjetskom ratu kao kaplar u njemačkoj vojsci. Godine 1919. stupio je u novoosnovanu Njemačku radničku stranku (Deutsche Arbeiterpartei), malobrojnu radikalnu nacionalističku grupaciju, koja je 1920. preimenovana u Nacionalsocijalističku njemačku radničku stranku (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei – NSDAP). Hitler je 1921. postao njezin predsjednik s velikim ovlastima (Führer). Osnovao je poluvojničke »jurišne odrede« (Sturmabteilung – S. A.), koje je predvodio H. Göring. No pokušaj puča što ga je 8–9. XI. 1923. izvršio u suradnji s generalom Ludendorffom propao je, pa je zbog toga bio osuđen 1924. na pet godina zatvora, ali je već potkraj iste godine bio amnestiran. Za zatočeništva pisao je 1. sv. knjige Mein Kampf (Moja borba), koja će postati biblijom nacizma (2. svezak izašao je 1927). On u njoj otvoreno iznosi svoje koncepcije o »Novom poretku«, kojemu namjerava podvrgnuti Europu, o rasnoj supremaciji Nijemaca, koji imaju pravo osvojiti svoj »životni prostor« (Lebensraum). Agresivnu vanjsku politiku prati militantni antisemitizam i antiboljševizam u unutarnjoj politici. Neuspjeh puča nagnao ga je na to da vlast pokuša osvojiti na drugi način. Priliku za to vidio je u izbijanju velike gospodarske krize 1929. s milijunima nezaposlenih i ugroženom egzistencijom sitnoga građanstva i radništva, među kojima je stjecao sve veći broj pristaša. Obilno potpomognut od krupnoga kapitala i financijskih krugova, koji su u njemu vidjeli djelotvornu branu nasuprot revolucionarnom radničkom pokretu, Hitler je razvio golemu demagošku promidžbu, pa je već na izborima 1930. postigao velik uspjeh na državnoj razini povećavši broj svojih zastupnika u Reichstagu od 12 na 107. Na predsjedničkim izborima 1932. porazio ga je P. Hindenburg, ali je dobio 13,4 milijuna glasova; na izborima za Reichstag iste godine NSDAP je bila najjača stranka, ali se povećavao i broj komunističkih i socijaldemokratskih glasova. Predsjednik Hindenburg 30. I. 1933. imenovao ga je državnim kancelarom. Optuživši oporbu za palež Reichstaga 27. II. 1933 (→ leipziški proces), na temelju izvanredne punomoći ukinuo je temeljna građanska prava i slobode, počeo graditi sustav državnoga terora (koncentracijski logori) i osobnu diktaturu, a Njemačku pretvorio u totalitarnu policijsku državu. Kada se 30. VI – 1. VII. 1934., uz potporu vojnih krugova, krvavo obračunao s potencijalnim suparnicima u nacističkoj stranci (E. Röhm i dr.), proglasio se u kolovozu iste godine, nakon smrti predsjednika Hindenburga, apsolutnim diktatorom kao »Führer und Reichskanzler« (»Vođa i predsjednik vlade«) spojivši dužnosti predsjednika države i vlade. Uživajući naklonost antikomunističkih vladajućih krugova u nizu europskih zemalja, Hitler je bez smetnje mogao kršiti međunarodne obaveze (→ appeasement). Godine 1935. započeo je intenzivnu remilitarizaciju Njemačke, 1936. vojno zaposjeo demilitarizirano Rajnsko područje; iste je godine s Mussolinijem sklopio savez (osovina Berlin–Rim) i oni su zajedno intervenirali u Španjolskome građanskom ratu; 1938. okupirao je Austriju i Sudetsko područje (→ münchenski sporazum), 1939. Čehoslovačku; iste godine, sklopivši pakt sa Staljinom, napao je Poljsku (1. IX. 1939) i započeo II. svjetski rat. Za rata 1939–45. Hitlerov »novi poredak« došao je na okupiranim područjima Europe do punog izražaja u masovnim umorstvima u koncentracijskim logorima, u kaznenim ekspedicijama, u sustavnom genocidu nad cijelim etničkim skupinama. Pošto je 20. VII. 1944. preživio atentat, koji je organizirala skupina njemačkih časnika, posljednji se put okrutno obračunao sa svojim osumnjičenim sunarodnjacima. Doživjevši potpun poraz u ratu, počinio je samoubojstvo (30. IV. 1945) u podzemnom bunkeru Državne kancelarije u Berlinu.
