Geza II. Arpadović, hrvatsko-ugarski kralj (Tolna, oko 1130 – Stolni Biograd, 31. V. 1162). Najstariji sin Bele II. Slijepoga i Jelene, kćeri raškoga velikog župana Uroša I. Na prijestolje je stupio nakon očeve smrti 1141. Za njegove su maloljetnosti državom upravljali njegova majka i njezin brat, ban i palatin Beloš. Porazio je 1146., pošto je stekao punoljetnost, pretendenta na hrvatsko-ugarsko prijestolje Borisa Arpadovića i njegova saveznika, austrijskoga markgrofa Henrika Jasomirgotta. Između 1148. i 1155. u više je navrata pomagao kijevskomu velikom knezu Izjaslavu II., s čijom se sestrom Eufrosinom oženio, u borbama protiv njegovih protivnika. Pridružio se 1150. Srbima u ratu protiv Bizanta, ali je nakon poraza srpske i ugarske vojske na rijeci Tari 1151. bizantska vojska osvojila Zemun te opustošila Srijem i istočnu Slavoniju, dok je iste godine Mletačka Republika osvojila Zadar. Protiv bizantskog cara Emanuela I. Komnena ratovao je ponovno 1154–55., nakon čega je održan mir s Bizantom, iako su se na bizantski dvor sklonila Gezina mlađa braća, kasniji kraljevi Stjepan IV. (1157., nakon neuspješne urote protiv Geze) i Ladislav II. (1160). Zadržao je suverenitet nad Bosnom preko svog vazala bana Borića, ali je propustio pružiti vojnu pomoć Zadru, čiji su se stanovnici 1159. neuspješno pobunili protiv mletačke vlasti. Bio je prvi od Arpadovića koji je pozvao veće skupine naseljenika (Sasa i Valonaca) te ih naselio mahom u Transilvaniju, što je potaknulo razvoj obrta i trgovine u kraljevstvu. Nakon Gezine smrti došlo je do borbe između pretendenata na prijestolje – Gezina sina Stjepana III. i Gezine braće, bizantskih štićenika Ladislava II. i Stjepana IV.
