Darwin [dα:'win], George Howard, engleski astronom (Downe, Kent, 9. VII. 1845 – Cambridge, 7. XII. 1912). Sin prirodoslovca Charlesa Darwina. Diplomirao 1871. na Sveučilištu u Cambridgeu gdje je od 1883. do smrti bio profesor astronomije i eksperimentalne filozofije. Bavio se problemom triju tijela i dinamičkom analizom problema kozmogonije i geofizike. Objavio je teoriju razvoja sustava Sunce–Zemlja–Mjesec prema kojoj je Mjesec nastao spontanim odvajanjem tvari od Zemlje, dok joj je površina bila vruća i rastaljena, i oblikovanjem tvari u orbiti u sferu (1879). Analizirao je oblike pri kojima rotirajuće mase fluida postaju stabilne. Nadovezujući se na istraživanja što su ih prethodno proveli Pierre Simon de Laplace i William Thomson, znatno je unaprijedio metode analize i prognoze plime i oseke, napose za oceane (1883). Glavna djela: O plimama i osekama viskoznih i poluelastičnih sferoida (On the Bodily Tides of Viscous and Semi-Elastic Spheroids, 1879), Plima i oseka i srodni fenomeni u Sunčevu sustavu (The Tides and Kindred Phenomena in the Solar System, 1898), Znanstveni radovi Sir Georgea Darwina (The Scientific Papers of Sir George Darwin, 1907), Znanstveni radovi (Scientific Papers, I–V, 1907–16; posmrtni svezak sadržava biografiju koju je napisao njegov suradnik Ernest William Brown i druge dodatke). Bio je član Royal Society (od 1879), Američke akademije umjetnosti i znanosti (od 1898) i francuske Akademije znanosti (od 1907), 1905. dobio viteški naslov (Sir). Po njem i njegovu ocu nazvani su krater na Marsu (Darwin) i planetoid (1991 Darwin).
