apolonsko-dionizijsko, pojmovni par koji su skovali njemački romantičari (F. Schlegel, F. W. Schelling) radi tumačenja klasične grčke kulture. Značenjska polja pokrivena imenima Apolona i Dioniza nisu u starih Grka stajala u razgovijetno suprotstavljenu odnosu. U romantičara pak apolonsko već zastupa svjetlo, razum, formu, mjeru, a dionizijsko tamu, osjetilnu ekstazu, bezobličnost i bezmjernost. Preko klasičnofilologijske razradbe u XIX. st. opreka dospijeva do F. Nietzschea, koji joj u Rođenju tragedije iz duha glazbe (1872) daje utjecajno suvremeno obličje. Apolonsku stranu zastupaju likovne umjetnosti, a onu dionizijsku glazba, iako svaka umjetnina zapravo nastaje iz sraza obiju dimenzija, što Nietzsche pokazuje na tragediji. U potonjem Nietzscheovu razvitku, a napose u suvremenoj francuskoj recepciji njegova naučavanja, dionizijsko je ipak dobilo vrijednosnu prevagu.