dipol (di-2 + pol).
1. U fizici, sustav dvaju polova iste jakosti suprotnog polariteta (dva električna naboja suprotnih predznaka ili dva suprotna pola magneta), smještenih na maloj međusobnoj udaljenosti. Električni dipolni moment za električne naboje +Q i –Q na udaljenosti l iznosi p = Ql. Električni dipolni momenti pojedinih tvari mogu se odrediti mjerenjem dielektrične konstante. Maleni magneti primjer su magnetskog dipola. Atomi, atomske jezgre i subatomske čestice u svojem osnovnom stanju nemaju električnog dipolnog momenta, ali često posjeduju magnetski dipolni moment. Njegova se vrijednost za elektronski omotač atoma iskazuje Bohrovim magnetonima, a za atomske jezgre nuklearnim magnetonima. U atomima se električni dipolni momenti mogu inducirati u vanjskim poljima (primjerice kod Starkova učinka).
2. U kemiji, naziv za nesimetrične molekule, u kojima se, zbog razlike u elektronegativnosti atoma, težišta pozitivnog i negativnog naboja ne poklapaju. Najjednostavniji su primjeri dipola dvoatomne molekule halogenovodika (npr. HCl) u plinovitu stanju, ali su dipoli i veće molekule kao što su molekule vode, alkohola ili aminokiselina. Sve su to polarne molekule, a veličina njihove polarnosti određena je električnim dipolnim momentom. Polarne molekule plina ili kapljevine zauzimaju u električnom polju određeni položaj prema smjeru polja.
3. U elektrotehnici, tvorevina koja ima dva električna ili dva magnetska pola. Hertzov dipol poseban je oblik električnog dipola u kojem naboji neprestano titraju, a tomu je posljedica emitiranje elektromagnetskih valova u prostor. Pojava je osobito izražena ako je dipol ostvaren vodičem kojemu je duljina cjelobrojni višekratnik polovice valne duljine emitiranih valova. Zato je poluvalni Hertzov dipol osnovna sastavnica mnogih antena.
