Šumadija, područje u Srbiji između Save i Dunava na sjeveru, Velike Morave na istoku, Zapadne Morave na jugu i Kolubare, Ljiga i Dičine na zapadu; obuhvaća oko 6000 km². Šumadijski prostor nagnut je prema sjeveru, a iznad Save i Dunava završava se odsjecima visokima 20 do 50 m ili brežuljcima podložnima klizenju. Kao rubni dio Panonskoga neogenog jezera sastoji se od niza jezerskih terasa (najviše su na jugu oko 800 do 850 m, najniže na sjeveru oko 120 m). Terase su pokrivene pijeskom, glinom i laporom jezerskoga ili marinskoga podrijetla; ispod njih su starije stijene (kristalični škriljevci, eruptivne stijene, pješčenjaci, vapnenci i dr.). S terasa se izdižu izolirane planine, od kojih je samo Rudnik (Cvijićev vrh, 1132 m) viši od 1000 m. One su međusobno odvojene i poredane u meridijanskom nizu; među njima je Avala (506 m) najniža planina. Samo oko najviših dijelova tih planina održale su se šume, koje su do početka velikoga naseljivanja prevladavale u cijelom kraju (odatle naziv Šumadija). Sela s voćnjacima, njivama, livadama i gajevima prostiru se gotovo do vrhova planina. Intenzivnije naseljivanje, krčenje šume, obradba zemlje i osnivanje sela počelo je potkraj XVIII. st. U Šumadiji se ubrzo nakon naseljivanja razvilo stočarstvo (svinjogojstvo), potom ratarstvo i voćarstvo (osobito šljivarstvo). Ležišta olova, cinka, azbesta (planina Rudnik), žive i srebra te ugljena, gline za vatrostalne proizvode (Aranđelovac) i dr. Kamenolomi na Venčacu poznati su po ukrasnom građevnom materijalu. Izvori mineralne vode (Bukovička banja, banja Voljavča). Izgradnja željezničke pruge 1884., a zatim i cesta usmjerenih od Beograda preko Šumadije na jug, pridonijela je obnovi starih i podizanju novih gradskih naselja i industrije. Središnji položaj u tom području zauzima Kragujevac, kojemu su niz povoljnih uvjeta i dobre prometne veze osigurali mjesto glavnoga i najvećega šumadijskoga gospodarskog središta.
