struka(e):
ilustracija
UHO – 1. uška, 2. srednje uho, 3. slušne košćice: 3.1. čekić, 3.2. nakovanj, 3.3. stremen, 4. unutarnje uho: 4.1. polukružni kanalići, 4.2. stremen u ovalnom prozorčiću, 4.3. pužnica, 4.4. membranski labirint, 4.5. slušni živac, 4.6. okrugli prozorčić, 5. slušni živac, 6. Eustahijeva tuba, 7. sljepoočna kost, 8. tenzorni mišić, 9. bubnjić, 10. zvukovod

uho, organ za primanje zvučnih valova, posebno je razvijen u životinja koje same proizvode glasove, kukaca i kralježnjaka. Jednostavni organi sluha u kukaca su timpanalni organi; smješteni su na različitim mjestima na tijelu (nogama, zatku). Imaju bubnjić (membrana tympani) od hitinske kožice, napete preko hitinskoga prstena, poput kože na bubnju, ispod koje se nalazi mjehurasto proširena traheja što služi kao rezonator, a na njezinu su dnu osjetne stanice s osjetnim štapićima (skolopidijama) povezane sa živčanim nastavcima. U kralježnjaka je slušni organ lagena, dio labirinta unutarnjeg uha. U riba kao rezonator služi plivaći mjehur, a srednjeg uha nema. Od plivaćega mjehura do labirinta, zvuk se u nekih vrsta prenosi s pomoću tzv. Weberovih koščica. U vodozemaca je srednje uho s jedne strane omeđeno bubnjićem, a s druge je strane povezano s usnom šupljinom s pomoću Eustahijeve cijevi. U srednjem uhu koščica (columella auris) s jedne strane dodiruje bubnjić, a s druge malu koščicu poklopčić (operculum ili stapes) koja je prilegnuta na ovalni prozorčić (fenestra ovalis) što vodi u šupljinu unutarnjeg uha. Poklopčić služi za prenošenje titraja s tla na unutarnje uho preko prednjih nogu. Organ sluha u gmazova građen je od bubnjića, srednjeg i unutarnjeg uha. Srednje uho spojeno je s usnom šupljinom Eustahijevom cijevi. U njem je štapić (columella) jednim krajem prislonjen na bubnjić, a drugim na ovalni prozorčić slušne čahure. U gmazova se pojavljuje i tzv. okrugli prozorčić (fenestra rotunda). U ptica je razvijeno vanjsko uho, a sove imaju ušku od perja. U sisavaca je potpuno razvijeno vanjsko uho i uška što se pomoću mišića može usmjeravati u smjeru iz kojega dolazi zvuk. U primata i kopnenih sisavaca je uška (auricula) reducirana u različitom stupnju, a vodeni je sisavci (kit, tuljan) i podzemni (krtica, sljepaš) nemaju. Najbolje je razvijena u netopira. U uhu ptica i sisavaca između srednjeg i unutarnjeg uha nalaze se ovalni prozorčić i okrugli prozorčić. U srednjem uhu sisavaca nalaze se tri slušne koščice: čekić (malleus), nakovanj (incus) i stremen (stapes), što povezuju bubnjić s ovalnim prozorčićem. Unutarnje uho sastoji se od kožastoga labirinta uloženog u kost. Uz utikul (mjehur) i sakul (vrećicu) jako je razvijena pužnica (cochlea).

U čovjeka, uho je organ u kojem se uz osjetilo sluha nalazi i osjetilo ravnoteže. Dijeli se na vanjsko, srednje i unutarnje uho. Vanjsko uho tvori uška i vanj. zvukovod. Uška je građena od hrskavice pokrivene kožom. Njezini su nabori oblikovani tako da usmjeruju zvučne valove prema otvoru vanj. zvukovoda. Vanjski zvukovod (meatus acusticus externus) počinje kao hrskavični kanal koji se nastavlja u koštani kanal u sljepoočnoj kosti. Obložen je kožom u kojoj su, osim dlaka i žlijezda lojnica, žlijezde koje izlučuju ušnu smolu (→ cerumen). Seže do bubnjića, vezivne opne obložene epitelom koja odjeljuje vanj. uho od srednjega. Srednje uho nalazi se u tzv. piramidi sljepoočne kosti. Ono je nepravilan zračni prostor obložen epitelom, nazvan bubnjište (cavum tympani). Ondje se na unutar. plohu bubnjića nastavljaju slušne koščice: čekić, nakovanj, stremen. Čekić je svojim kratkim nastavkom srašten s bubnjićem, a dugim je uzglobljen s nakovnjem, koji je pričvršćen uza stremen. Stremen ima osnovicu koja je uložena u ovalni prozorčić predvorja, što spaja šupljinu bubnjišta s unutar. uhom. U srednjem su uhu i dva mišića koja održavaju potrebnu napetost bubnjića. Ono je preko slušne cijevi (→ eustahijeva cijev) spojeno sa ždrijelom, gdje se otvara prilikom gutanja i zijevanja te izjednačuje tlak u bubnjištu s onim u ždrijelu (tj. s vanj. tlakom); to se osjeti kao pucketanje u uhu, npr. pri naglom uspinjanju ili spuštanju (u dizalu ili zrakoplovu). Unutarnje uho nalazi se u najtvrđem dijelu (pars petrosa) sljepoočne kosti, iza ovalnoga prozorčića, te ima tri dijela: pužnicu, predvorje (vestibulum) i polukružne cijevi (canales semicirculares); zbog svoje složene građe nazvano je labirint. U njem su smješteni organ sluha i ravnoteže. Pužnica je šupljina u kosti, nalik puževoj kućici, s dva i pol zavoja, širokim otvorom usmjerena prema srednjem uhu. Uzdužno je pregrađena na dva dijela, a u jednom od njih posebna spiralna opna oblikuje hodnik pužnice (ductus cochlearis), na čijoj se osnovici (bazilarnoj membrani) nalaze slušne stanice, koje zajedno s tom membranom tvore Cortijev organ (→ sluh). Sve kanale ispunjava tekućina, endolimfa. Predvorje je povezano s pužnicom; u njem se nalaze dva mjehurića građena od vezivnoga tkiva i ispunjena endolimfom: sakul i utrikul. U svakom su od njih nakupine osjetnih stanica s pomoću kojih čovjek osjeća položaj glave u prostoru; taj je uređaj nazvan statičkim uređajem. Osjetne stanice na površini imaju dlačice međusobno slijepljene želatinoznom sluzi, u kojoj su sitni kamenčići kalcijeva karbonata (otoliti); oni pritišću osjetne stanice, pa se tako pri pomicanju glave osjeća promjena njezina položaja u prostoru. Tri polukružne koštane cijevi počinju i završavaju u predvorju i postavljene su okomito jedna na drugu, u sve tri prostorne ravnine. U tim se cijevima nalaze tanki polukružni membranski vodovi ispunjeni endolimfom, koji su na jednom kraju prošireni; ondje se nalaze skupine osjetnih stanica u obliku grebenčića (crista ampullaris), od kojih polaze živčana vlakna i provode podražaje u mozgovna središta. Pri pokretima glave u bilo kojem smjeru pokreće se i stijenka membranskoga voda, a endolimfa zaostaje (zbog inercije), pa se pomiče po stijenci voda u suprotnom smjeru. Tim strujanjem endolimfe pokrenu se osjetne stanice grebenčića i čovjek spoznaje osjet kretnje. Polukružne cijevi i membranski vodovi uvjetuju refleksne kretnje očiju (→ nistagmus) te omogućuju reflekse potrebne za održavanje ravnoteže. (→ ravnoteža tijela)

Bolesti uha mogu biti prirođene, npr. deformacije vanj. uha, i stečene, najčešće upale (→ otitis). Upale nastaju u vanj. uhu (otitis externa), npr. zbog nagomilanoga čepa ušne smole, i u srednjem uhu (otitis media). Zbog upale u gornjem dijelu ždrijela može se začepiti Eustahijeva cijev, a sraštenjem slušnih koščica nastaje otoskleroza. Funkcijske smetnje mogu sezati od nagluhosti do gluhoće. Pri ozljedama se obično dogodi krvarenje u uhu (→ othematom). Bolesti ušnoga labirinta jedan su od uzroka Ménièreove bolesti. (→ mènière, prosper)

Citiranje:

uho. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/uho>.