sonant (prema latinskom sonans, genitiv sonantis: zvučan, glasan), nešumni, zvonki suglasnik. Obilježje zvonkosti definirano je u fonetici i fonologiji načinom artikulacije. Sonant se tvore uz relativno slobodan protok zraka kroz govorni prolaz i uz konfiguraciju glasnica koja omogućuje spontano ozvučenje (→ zvučnost). Pokazuje se da u fonološkim procesima u jezicima svi segmenti koji se tvore na takav način (samoglasnici, npr. u hrvatskome /a, e, i, o, u/; likvide, npr. /l, r/ i nazali, npr. /m, n/) funkcioniraju kao jedinstvena kategorija. To znači da oni podliježu ili ne podliježu istim pravilima u glasovnim promjenama ili se na jednak način, u skladu s univerzalnim fonološkim zakonitostima, ali i slijedeći fonotaktička pravila pojedinih jezika, kombiniraju s drugim segmentima unutar sloga. Suprotnu kategoriju u fonologiji predstavljaju tzv. obstruenti (šumnici), u koje se ubrajaju potkategorije okluziva ili praskavih suglasnika (npr. /p, t, k, b, d, g/), frikativa (spiranata) ili tjesnačnih suglasnika (npr. /s, z, š, ž/) i afrikata ili slivenika (npr. /c, č, /). Pri tvorbi šumnika dolazi do znatnije zaprjeke prolasku struje zraka kroz govorni trakt te za razliku od sonanata njihova cjelokupna artikulacijska konfiguracija ne pogoduje spontanom ozvučenju.
