struka(e):
ilustracija
KIPARSTVO, A. Giacometti, Monumentalna glava, 1960.
ilustracija
KIPARSTVO, A. Pevsner, Površina koja se može razviti, 1938.
ilustracija
KIPARSTVO, C. Brâncuşi, Gospođica Pogany, 1913., Pariz, Musée National d'Art Moderne
ilustracija
KIPARSTVO, Donatello, Gattamelata, 1443-47., Padova
ilustracija
KIPARSTVO, Poliklet, Dorifor, 450. g. pr. Kr., Napulj, kopija iz rimskog razdoblja, Museo Nazionale
ilustracija
KIPARSTVO, poprsje egipatskoga princa Ank-hafa, sred. III. tisućljeća pr. Kr., Boston, Museum of Fine Arts
ilustracija
KIPARSTVO, Venera iz Vestonica, paleolitička figurica, Brno, Moravski muzej

kiparstvo (skulptura, plastika), grana likovne umjetnosti, likovno izražavanje trodimenzionalnim oblicima i tijelima – oblikovanim, klesanim, rezanim, lijevanim ili sastavljenim od elemenata u čvrstom materijalu (kamenu, glini, drvu, kovini, kosti, staklu, sintetičkim masama) i materijalu koji može u određenom vremenu zadržati željeni trodimenzionalni oblik (papir, led, tkanina, pijesak i sl.). Izrazi skulptura i plastika također su sinonimi za sama djela kao predmetno ostvaraje kiparstva. Prema prostornosti, kiparska se djela dijele na punu plastiku (slobodno stojeća trodimenzionalna tijela) i reljefe (kiparsko djelo prostorno vezano za plohu, s koje se može uzdizati manje ili više naglašenim volumenima – niski i visoki reljef, uz veći broj prijelaznih oblika). U širem smislu riječi reljefom se smatraju svi figurativni i ornamentalni oblici naneseni na površinu nekoga predmeta, najčešće zbog njezina ukrašavanja.

Ovisno o tehničkoj izvedbi, razlikuju se djela koja izvodi sâm umjetnik u glini, vosku, različitim vrstama kosti, kovini, drvu, kamenu od onih koja zahtijevaju posebno izučene majstore – ljevače i cizelere. Nakon izradbe modela, radove koji će biti odliveni različitim tehnikama u kovini, staklu ili sintetičkoj masi umjetnik prepušta ljevačima, koji će izraditi kalup po modelu te izvesti djelo u konačnom obliku. Djelo se potom cizelira (obradba neravnina zaostalih od kalupa) i patinira (postizanje željenoga kolorističkog efekta). Kako se iz jednoga kalupa može izliti više istovjetnih primjeraka, često se nailazi na nekoliko primjeraka jednoga djela, pri čemu svaki ima oznaku izvornika; broj izlivenih primjeraka određuje umjetnik, najčešće od tri do pet, ili pak neograničen broj primjeraka, tzv. multipli. Pojedino djelo može se naći izvedeno u različitu materijalu (klasična grčka brončana plastika poznaje se ugl. po rimskim mramornim kopijama). Osim osobnoga likovnog izričaja pojedinog umjetnika, koji uključuje i izbor tehnike rada te izbor materijala, u kiparstvu su snažno izraženi i tzv. objektivni čimbenici (uvjeti narudžbe, mjesto postavljanja, namjena i sl.).

Iako je tek posredno povezana s plastičnim čimbenicima, važnu ulogu u kiparstvu ima i upotreba boje, koja može biti prirodna boja materijala od kojega je djelo izvedeno ili su to različite boje kojima se, prema stilskomu razdoblju, kiparsko djelo naknadno boji. Gledano kroz sveukupni povijesni razvoj, znatno je više obojene plastike (obojeni su gotovo svi kipovi starog Egipta, antičke Grčke, gotička i barokna plastika itd.). Boja ne služi samo za postizanje što većeg stupnja sličnosti nego ima i ulogu naglašavanja, isticanja i stvaranja sveukupna dojma.

Početci kiparstva vežu se za prapovijesno razdoblje kada su oko 15 000 do 10 000 pr. Kr. nastali prvi reljefi na stijenama pećina s likovima ljudi i životinja (Gola žena, La Madeileine, Francuska; Ritualna igra, Addaura, Italija). U mlađem paleolitiku, na širokom području od zapadne Europe do Sibira, izrađivali su se likovi ženskih božanstava kulta plodnosti s hipertrofiranim spolnim atributima, tzv. Venere (Willendorf, Lespugues), i likovi životinja (Savignano, Brno, Gagarin). Realizam paleolitičke skulpture, često vezane za megalitičke građevine, u neolitiku postupno prelazi u shematizaciju u reljefima i na mnogobrojnim figuricama oblikovanima u glini ili rezbarenima u kosti, na koje se nailazi na području od srednje Europe do Rusije.

Razvoj kiparstva započeo je oko 3000 pr. Kr. u Egiptu i Mezopotamiji, gdje je ono bilo vezano uz graditeljstvo (hram, palača, grobnica) i imalo je religiozno-simbolički značaj; izrađivalo se ugl. u kamenu prema utvrđenim i strogim pravilima (Gudea iz Lagaša smatra se prvom pravom skulpturom). U tom su se razdoblju izrađivale depersonalizirane, statične figure (iznimke su individualizirani kipovi, odn. portreti: Poprsje princa Ank-hafa iz Gize i Pisar iz Saqqare). Na sličan se način, uz nešto naglašenije ekspresivne elemente, razvijalo i kiparstvo u Asiriji.

Do pravoga razvoja kiparstva došlo je u Grčkoj, gdje se ono konačno oslobodilo arhitekture i postupno se razvilo u slobodno stojeću plastiku gdje je dominirao ljudski lik, osobito akt, pri čemu je poseban značaj u oslobađanju i dinamiziranju kompozicije imao kontrapost (protuteža, iskorak), prvi put primijenjen na figuri mladića koja se pripisuje Kritiji, oko 480. pr. Kr. Grčka plastika došla je do vrhunca u tzv. klasično doba u Polikletovim i Mironovim radovima te u radovima Fidije i njegova kruga (osobito na figuralnoj dekoraciji Partenona, druga polovica V. st. pr. Kr.). Tijekom helenizma (IV. do I. st. pr. Kr.), kada se utjecaj grčke civilizacije širio preko Male Azije na jugoistok, uzvišenost i sklad idealnih tjelesnih oblika zamijenila je realistična, dopadljiva i često patetično oblikovana plastika, među kojom se ističu kipovi Skopasa, Praksitela i Lizipa.

Grčko kiparstvo svoj je drugi procvat doživjelo u Rimu, gdje su se prema brončanim izvornicima izrađivale mramorne kopije. Rimsko je kiparstvo najviše domete postiglo u portretnoj plastici i dekorativno-narativnim reljefima na žrtvenicima (Ara pacis Augustae, oko 13. do 9. pr. Kr.), stupovima (Trajanov stup, 112) i slavolucima (Konstantinov slavoluk, 312–315).

S propašću Rimskoga Carstva došlo je do privremenoga zamiranja kiparstva, jer su se u starokršćansko i ranobizantsko doba izrađivali ugl. sarkofazi s reljefnim prizorima iz Biblije te sitna plastika u bjelokosti (škrinjice, pikside, korice za diptihe i sl.) i drvu (crkvene vratnice).

U romanici (X–XII. st.) ponovno se budi interes za kiparstvo, no ono ostaje ugl. vezano za crkveno graditeljstvo.

I gotička kiparska ostvarenja (XIII–XV. st.) većinom su vezana za graditeljstvo, osobito za portale katedrala, dok se sadržajno najčešće svode na ilustraciju biblijskih motiva, pri čemu je, osim pred sam kraj razdoblja, realizam bio potisnut slobodnom maštom (figure često lebde, a nabori draperije pridonose oživljavanju kompozicije i jačanju plastičnosti i dr.). Realistička obilježja vidljiva su na sve učestalijim nadgrobnim spomenicima, koji nakon gotike postaju značajan odsječak kiparskoga stvaralaštva.

U renesansi (XV–XVI. st.) obnavljale su se antičke vrijednosti i reafirmirala puna plastika; razvijale su se sve kiparske discipline i tehnike. U središtu kiparskog interesa ponovno je bio ljudski lik; izrađivali su se aktovi (Donatello, »David«, oko 1430), veličanstveni konjanički kipovi (Donatello, »Gattamelata«; A. del Verrocchio, »Bartolomeo Colleoni«), a vrhunac su djela genijalnoga Michelangela (»David«, »Mojsije«; grobnica Medici).

Renesansi nasuprot, barokno (XVII–XVIII. st.) je kiparstvo unijelo nemir, uskovitlanost i patetiku (G. L. Bernini, »Ekstaza sv. Terezije«). Rokoko kao završetak toga razdoblja (često nazivan i stil Luja XV.) baroknoj je pokrenutosti dodao dopadljivost i dražest (É. M. Falconet), osobito u porculanskoj sitnoj plastici.

U drugoj polovici XVIII. st., s pojavom klasicizma, obnovile su se plastične kiparske vrijednosti afirmirane u doba antike (A. Canova, B. Thorvaldsen), no one su rijetko dostignule svoje uzore, s iznimkom portretistike (J. A. Houdon, »Poprsje D. Diderota«). Romantizam je nastojao plastikom izraziti snažna uzbuđenja (F. Rude, Marseillaise, A. L. Barye, »Jaguar jede zeca«).

Impresionizam u drugoj polovici XIX. st. težio je zaustavljanju trenutka, impresiji viđenoga i rastakanju čvrstine oblika (A. Rodin, »Vrata pakla«; »Poljubac«). Čisto plastičkim izražajnim sredstvima unutar postimpresionizma vraćaju se A. Maillol i É. Bourdelle.

Početkom XX. st. kiparstvo futurizma naglašavalo je prostorni dinamizam (U. Boccioni), kiparstvo ekspresionizma duševna stanja (E. Barlach, W. Lehmbruck), a kiparstvo kubizma prostornu raščlanjenost (G. Braque, P. Picasso). Apstrakcija, koja se riješila svih stvarnih oblika i predmetnih asocijacija, svoje je polazište imala u geometriji, odn. apstraktnim stereometrijskim elementima konstruktivizma (V. Tatlin, N. Gabo, A. Pevsner), ili pak u prirodnim, tzv. organskim oblicima (C. Brâncuşi, H. Moore, B. Hepworth). Estetski nihilizam dade afirmirao je djela od nađenih predmeta, tzv. ready-made (M. Duchamp). Nadrealizam je izražavao fantazije u osebujnim prostornim konstrukcijama (A. Giacometti). Eksperimentiranje s mehaničkim, svjetlosnim i elektromagnetskim gibanjem dovelo je do stvaranja mobilnih skulptura, tzv. mobila (A. Calder), i kinetičke umjetnosti (J. R. Soto). Hiperrealizam i pop-art precizno bilježe viđeno, najčešće u sintetičkim masama (D. Hanson, A. Jones, G. Segal), a minimalizam slijedi apstraktna geometrijska rješenja (A. Caro, D. Judd). Likovni umjetnici druge polovice XX. st. u okviru konceptualne umjetnosti često rabe nove umjetničke postupke i materijale. (→ instalacija)

Kiparstvo u Hrvatskoj

Iz neolitika i eneolitika potječu rijetki primjerci životinjskih i ljudskih likova oblikovanih u keramici (posuda u obliku golubice iz Vučedola, ženski kipić iz Dalja); u željezno doba javila se monumentalna figuralna kamena plastika (Nezakcij), zatim japodske urne ukrašene plastičnim likovima, pa liburnijski cippus i sitna plastika od jantara (figurica ženske glave iz Kompolja). S osnutkom Isse i Far/os/a na početku IV. st. pr. Kr., grčka je civilizacija prodrla u naš prostor (brončana glava božice s dijademom, nadgrobne stele, reljef Kairosa); iz rimskoga doba potječu mnogobrojna uvozna i domaća kvalitetna puna ili reljefna te dekorativna plastika i portreti istaknutih osoba te carski likovi (glava djevojke iz Salone; brončana glava Mitre). Starokršćansko se kiparstvo nastavilo na kasnoantičku umjetnost; isprva je prevladavala reljefna plastika na sarkofazima, potom, od V. st. samo dekorativna plastika. U ranome srednjem vijeku ornamentalna se plastika pojavljuje na crkvenom namještaju (ciboriji, oltarne pregrade, sarkofazi, krsni zdenci). U doba romanike u dalmatinskim gradovima postojale su mnogobrojne klesarske radionice te vrsni drvorezbari i kipari (pluteji iz crkvice sv. Nediljice, polovica XI. st.; vratnice splitske katedrale A. Buvine, početak XIII. st.; luneta trogirske katedrale majstora Radovana, XIII. st.). Gotika se u sjevernoj Hrvatskoj javlja u XIII. st. (južni portal crkve sv. Marka u Zagrebu, oko 1400., južnorajnska radionica Parlera). U Dalmaciji se među značajnije kipare ubrajaju majstor Mavar, N. Dente, Bonino da Milano i gotičko-renesansni graditelj i kipar Juraj Dalmatinac te njegov suradnik A. Aleši. U duhu renesanse radili su I. Duknović i Nikola Firentinac te F. Vranjanin, koji je djelovao u sjevernoj i južnoj Italiji te u Provansi. Na hrvatskom sjeveru renesansno je kiparstvo skromno zastupljeno (nadgrobne ploče u Iloku, Stubici, Desiniću). Plastika je u baroku sastavni dio crkve ili palače; kipovi su obično smješteni u nišama na pročeljima i kupolama crkava, na nadgrobnim spomenicima, pilovima te os. u unutrašnjosti crkava (najčešće na drvenim pozlaćenim i polikromiranim ili kamenim, odn. mramornim oltarima, propovjedaonicama, orguljama, krstionicama i sl.). Klasicističko i bidermajersko kiparstvo zastupljeno je na nadgrobnim spomenicima s pokojnikovim likom ili alegorijskim figurama. Hrvatsko moderno kiparstvo počinje djelovanjem I. Rendića, R. Frangeša-Mihanovića, R. Valdeca i I. Kerdića. Impresionističke kipove ostvario je B. Dešković. Velikan hrvatskoga kiparstva I. Meštrović izradio je mnogobrojne kipove u mramoru, bronci i drvu te arhitektonsko-kiparske spomenike različitih stilskih obilježja. Pod njegovim utjecajem stvarali su: R. Jean-Ivanović, J. H. Juhn i F. Cota, a istomu krugu pripadao je F. Kršinić. A. Augustinčić i V. Radauš kipari su psihološki motiviranoga realizma, bliski su im L. Bezeredy, P. Perić, I. Lozica i G. Antunac. Nositelji su novoga duha u hrvatskom kiparstvu nakon 1950: K. Angeli Radovani, V. Bakić i D. Džamonja. Međunarodni pokret neokonstruktivizma i vizualnih istraživanja »Nove tendencije« potaknuo je A. Srneca na oblikovanje luminokinetičkih objekata, a V. Richtera na stvaranje tzv. sistemske plastike. Krugu apstraktnoga kiparstva pripadali su B. Bahorić i S. Luketić, a na granici između apstrakcije i figuracije svoje su opuse izgradili, najčešće u drvu, K. Kantoci, B. Ružić i Š. Vulas. Kiparska djela u staklu izrađivali su R. Goldoni i A. Motika, a medalje i sitnu plastiku Ž. Janeš. Sklonost elementima pop-arta pokazivala su djela Z. Lončarića, V. Lipovca, S. Jančića i M. Ujević-Galetović; specifične apstraktne organičke skulpture radio je J. Diminić. Težnju prema primarnim oblicima najdosljednije su pokazivali I. Kožarić i B. Vlahović. Početkom 1980-ih angažiranu figuraciju oblikovali su S. Gračan, R. Petrić i M. Vuco (skupina »Biafra«). Skulpture slobodnih apstraktnih oblika i rudimentarnih asocijacija izrađivali su mlađi kipari: P. Bogdanić, V. Gašparić-Gapa, S. Drinković, K. Kovačić, P. Barišić, K. Hraste, M. Mijić i D. Stošić. Snažne kiparske osobnosti naivne umjetnosti bili su: L. Torti, P. Smajić, M. Kuzman i S. Naletilić-Penavuša.

Citiranje:

kiparstvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/kiparstvo>.