struka(e):

semioza (grč. σημείωσις: označivanje), pojam koji su uveli grčki filozofi Epikur i Filodem u sklopu rasprava o jeziku. Oni su pod semiozom podrazumijevali označivanje kao čin stvaranja znaka i proces njegova tumačenja. Suvremenu razradbu koncepcije semioze zacrtao je utemeljitelj američke semiotike Ch. S. Peirce. Prema njemu, semioza je proces neprekidna prevođenja znakova u druge znakove. Naime, znak se prema Peirceu sastoji od triju elemenata: reprezentamena (onoga što predstavlja), predmeta (onoga što je predstavljeno) i interpretanta (onoga što organizira odnos među prvim dvama elementima). To znači da reprezentamen nije izravno povezan sa svojim predmetom, nego jedino posredstvom interpretanta, drugoga znaka koji reprezentamen pobuđuje u svijesti tumača. Budući da se do predmeta znaka može doprijeti jedino obilaznicom u drugih znakova, uloga je interpretanta u tom znakovnom lancu da privremeno zaustavi protok reprezentamena. Takav interpretant, koji Peirce naziva završnim, čini predmet znaka neposrednim. No završnim se interpretantom koji postiže dojam neposrednoga predmeta proces semioze jedino prekida, ali ne i dovršava. Primjerice, neposredni se predmet prizvan riječju ruža uvijek može preobraziti interpretacijom reprezentamena »ruža« kao crvenoga cvijeta, kao preporuke za uzgoj ruža ili aluzije na svijet viteškoga Romana o Ruži i sl. Međutim, za Peircea se nastanak završnog interpretanta odvija unutar samoga čina označivanja, tj. neovisno o komunikacijskoj situaciji u kojoj se neizbježivo zatječe svako stvaranje znaka. Zato je njegov nastavljač Ch. Morris premjestio naglasak na ulogu tumača u procesu označivanja, a time i na pragmatični okvir koji stvaranju znaka zadaju društvene i kulturne odrednice komunikacije (Temelji teorije znakova, 1938). Ako je tumačenje znakova neizostavan dio komunikacije, nije više moguće povući jasnu granicu između označivanja i tumačenja. Peirceova zamisao neograničene semioze, kao potencijalno beskonačne igre znakova koja se obustavlja u aktualnoj pragmatičnoj situaciji, utjecala je na kasniju filozofiju (J. Derrida, O gramatologiji, 1967) i semiotiku (U. Eco, Teorija semiotike, 1976).

Citiranje:

semioza. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/semioza>.