samuraj (jap. samurai, prema samurau: biti u službi), u starom Japanu, isprva vojnik na straži u carskoj palači. Od XII. st., usporedno s razvojem jap. feudalizma, oblikovali su se kao poseban voj. stalež (donekle sličan eur. viteštvu). Samuraji su bili u službi nasljednih šoguna i visokih plemića-knezova (daimyo) te su živjeli na dvoru svojih gospodara, koji su izdržavali i njihove obitelji. Posebnu važnost i osobite povlastice dobio je samurajski stalež tijekom velikih ratova u XV. i XVI. st. Samuraji su kao simbol nosili dva mača (dugi i kratki), a nadasve su poštovali kodeks Bushido (jap.: Put vojnika), koji propisuje posebna pravila vojničke časti (hrabrost u bitki, obvezu osvećivanja gospodara, suzdržljivost prema ženama i pripadnicima nižih klasa, preziranje boli, obvezu počinjenja samoubojstva u određenim situacijama itd.). Kada su za šogunata Tokugawa (XVII. st.) feudalni ratovi prestali, smanjile su se feud. vojske te su neki samuraji upravljali dijelovima feudalčevih posjeda (gosi), a mnogi su, razriješeni feud. veza (ronini), odlazili u gradove. Sudjelovali su u revoluciji 1867–68., a kada su veliki feudi nakon revolucije bili ukinuti, postali su vlasnicima svojih malih posjeda te su bili uvršteni među jap. plemstvo ili građanstvo; izgubili su poseban status. Kult rata, sadržan u kodeksu Bushido, poslužio je kao temelj ideologiji jap. militarizma.
