struka(e):
ilustracija
PUSTINJE

pustinje, područja koja zbog velike oskudice vlage nemaju razvijen vegetacijski pokrov. Zajedno s polupustinjama pokrivaju 1/3 površine kontinenata, a rasprostiru se u približno 60 država. Najveće su pustinje u suptropskom pojasu: na Sjevernoj polutki Sahara, pustinje Arapskoga poluotoka, Thar u Indiji i Pakistanu i meksičke pustinje; na Južnoj polutki Kalahari i Namib u Africi, pustinje u Australiji, Atacama u Južnoj Americi. Pustinje suptropskoga pojasa uvjetovane su pasatnim zračnim strujanjem, koje ima obilježja kontinentskoga vjetra. Najizrazitije su pustinje umjerenoga pojasa u unutrašnjosti kontinenata, osobito u krajevima okruženima visokim planinama koje zadržavaju oborine (dijelovi srednje Azije, zapadne Kine, Mongolije, neke kotline zapadnog dijela SAD-a i dr.). Te se pustinje, za razliku od suptropskih, često nazivaju hladne jer im je prosječna temperatura zimskih mjeseci redovito ispod 0 °C. Suhoća je bitno klimatsko obilježje pustinjskih krajeva. Izdvajaju se apsolutne pustinje, gdje često čak ni jedanput godišnje ne padne kiša (dio srednje Sahare, Rub al-Hali na Arapskom poluotoku, Takla Makan u srednjoj Aziji, Atacama u Južnoj Americi). U nešto manje aridnim pustinjama, s godišnjom količinom oborina do 100 mm, određeni se biljni život održava samo u bazenima, gdje se skuplja voda od povremenih bujičastih tokova koji poteku vadima nakon jakih kratkotrajnih pljuskova. U pustinjama u kojima godišnje padne 100 do 250 mm oborina vrlo oskudna kserofitna vegetacija uspijeva se održati gotovo posvuda. Velike dnevne razlike u temperaturi, koje su svojstvene za pustinjska područja, pogoduju raspadanju stijena. Uglavnom se razlikuju kamene pustinje (hamada), u kojima prevladavaju ogoljele stijene (Hamada al-Hamra u Libiji s 50 000 km² ubraja se u najveće kamene pustinje), pustinje pokrivene šljunkom (serir; u Sahari Serir Tibesti) i pješčane pustinje (erg; Istočni i Zapadni Veliki Erg u Alžiru; Takla Makan u zapadnoj Kini), građene od debelih naslaga pijeska koji zbog djelovanja vjetra tvori promjenljive uzvisine (dine i barhane). Populacije se okupljaju oko oaza, ili mogu biti raspršene i kratkotrajne (nomadi i povremene biljke). Za sve aridne i poluaridne terene karakteristični su krhki ekosustavi; ravnoteža je vrlo nestabilna između sposobnosti da se preživi i dragocjenih izvora okoline. Ekološke i klimatske promjene (povećanje suhoće) pridonose širenju aridnih i poluaridnih zona. Pojava širenja pustinja (dezertifikacija) svjetskih je razmjera, što je osobito uočeno posljednjih nekoliko desetljeća (glad i pomor 100 000 do 250 000 ljudi u Sahelu, području južno od Sahare, zbog smanjenja ionako malih količina oborina). Prema podatcima iznesenima na Konferenciji Ujedinjenih naroda o dezertifikaciji (UNCOD, održana 1977. u Nairobiju) njime je izravno pogođeno 50 do 80 milijuna ljudi (pretežno nomada i seljaka) i ugrožena gotovo 1/3 ukupne površine Zemlje ili oko 45 milijuna km² (oko 2% u Europi, 18% u Americi, 31% u Aziji, 34% u Africi i 70% u Australiji). Dezertifikacija zemalja južno od Sahare godišnje zahvaća više od 100 000 ha; svake se godine granica Sahare pomiče nekoliko kilometara prema jugu (stepa prelazi u pustinju). Problem širenja aridnih i poluaridnih područja najteži je u siromašnim zemljama. Bogate, privredno jake zemlje nastoje tehnologijom i odgovarajućim materijalnim sredstvima zaustaviti ekspanziju aridnih površina i postojeća pustinjska područja barem djelomično privesti poljoprivredi. Natapa se samo oko 4% (2 milijuna km²) pustinjskih i polupustinjskih regija.

Pustinjska prostranstva često sadrže znatna rudna ležišta (bakar, olovo, željezo, nikal, cink, zlato, uranij i dr.). Osobito su značajna ležišta nafte i prirodnoga plina.

Citiranje:

pustinje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/pustinje>.