proza (kasnolat. prosa < lat. pro[r]sa oratio: izravan govor), u širem smislu, naziv za način izražavanja koji nije određen formalnim metričkim sredstvima (stih, ritam, rima, akcent). Pojam obuhvaća svakodnevnu (prozaičnu) komunikaciju među ljudima, različite oblike književnoga, ali i znanstvenog diskursa. Iako je proza u novije doba postala najrašireniji oblik književnog izražavanja, njezini najstariji tragovi nalaze se u zapisima jonskih filozofa u Grčkoj (VI. st. pr. Kr.), a nastavljaju se u Heraklita, Herodota, Demokrita, Hipokrata, Tukidida, Ksenofonta. U Platonovim dijalozima i govorima grčkih retora riječ je o razrađenijem umjetničkom standardu. Proza kakvu su pisali Gorgija, Izokrat, Demosten snažno je utjecala na potonje latinske autore, Cicerona, Cezara, Livija, Tacita, Kvintilijana. Srednjovjekovna tradicija razlikovala je tri sloja proznoga stila: visoki, srednji i niski. Pritom su srednjovjekovni autori (Augustin, Euzebije, Toma Akvinski), kao i antički, posebnu pozornost posvećivali zvuku i ritmu prozne rečenice. U sredinama s razvijenom epikom (Francuska, Island) epski su se žanrovi često prerađivali u prozne oblike. Renesansna i barokna proza obično je težila krajnjoj dotjeranosti (i izvještačenosti), međutim, to se doba iz današnje perspektive prepoznaje kao početak modernoga proznog izraza. Boccaccio svojim Dekameronom, Montaigne i Bacon svojim esejima, Cervantes svojom parodijom viteškoga romana i uvođenjem pučkoga govora u narativnu strukturu, kao i Rabelais, potaknuli su tendencije koje će se tijekom XVIII. i XIX. st. jasnije artikulirati u romanu i noveli. U novije doba proza prevladava u romanu, kratkoj priči, pripovijetki, eseju, memoarima, drami, a katkada se formalnim obilježjima približava pjesništvu (poetski roman, pjesma u prozi). A. Flaker kao osnovno obilježje umjetničke proze ističe pripovjedača, odn. pripovijedanje. Riječ je o pojmovima koji od 1960-ih zbog jačanja naratologije dolaze u žarište teorijskog interesa.
