patron (lat. patronus: zaštitnik).
1. Općenito: zaštitnik, pokrovitelj.
2. U antičkom Rimu, patricij zaštitnik klijenata i libertina. Njegova je dužnost bila pružati im zaštitu, a oni su bili dužni pokoravati mu se i obavljati za njega određene službe. Patron je imao i pravo na dio klijentove i libertinove ostavštine. – Kada se rimska država proširila, i provincije, općine i gradovi uzimali su za svojega patrona kakva utjecajnoga rimskoga patricija (senatora, magistrata) kako bi štitio njihove interese, zastupao ih pred sudom, brinuo se za izgradnju i sl. Rimski vojskovođe preuzimali su patronat nad osvojenim područjima, a utemeljitelji kolonija nad kolonijama. – U rimskom pravnom sustavu patronus causae naziv je za odvjetnika.
3. U srednjem vijeku, u kršćanskim zemljama, pogotovo u katoličkima, svetac zaštitnik zemlje (npr. sv. Patrik u Irskoj), pokrajine, grada, pojedinih bratovština, cehova, zanimanja, društava i sl.
4. U srednjovjekovnom katoličkom crkvenom pravu, osnivač (lat. fundator, grč. ϰτήτωρ) ili pravni nasljednik osnivača crkve, samostana, kapele ili beneficija.
5. U doba renesanse i poslije pokrovitelj umjetnika.
6. Političar koji daje pokroviteljstvo i povlastice u zamjenu za političku podršku.