struka(e):

novela (tal. novella: vijest, novost; priča, od novello < lat. novellus: nov), poglavito prozna književna vrsta s opsegom koji varira između duljine romana i kratke priče. Po klasičnoj teoriji, novela se za razliku od romana usredotočuje bilo na jednu »nečuvenu zgodu«, kraći niz neobičnih događaja ili kakav sukob među likovima te ga sažeto i koncentrirano vodi prema završnom obratu. Iako katkad stoji u znaku zagonetnoga slučaja, ta prekretnica ili sudbonosni trenutak povratno baca novo svjetlo na sve prevaljene etape radnje. U tako ciljno usmjerenoj »dramskoj« gradnji zapleta novela rado poseže za tehnikom aluzija, nagovještaja i simbola. Oslon na glasine, anegdote ili novinske izvještaje daje joj ključno obilježje aktualnosti, koje se može i dodatno istaknuti povezivanjem novela u ciklus s pomoću »vjerodostojne« okvirne pripovijesti o njihovu nastanku. Ali osim kroz okvirnu pripovijest, ritualna se situacija usmenoga kazivanja, iz koje novela potječe, može prizvati i kroz osamostaljene novele, kao u tehnici ruskog skaza, gdje novela pismeno pripovijeda o činu usmenoga pričanja.

Iako ju dosljedno ustrojavanje zapleta i zatvorena forma iskazuju kao eminentno novovjekovnu vrstu, u motivima i tehnikama novela mogu se jasno razabrati tragovi drevnih indijskih i arapskih zbirki, ranih romana rahle kompozicije s mnoštvom uklopljenih priča poput Petronijeva Satirikona i Apulejeva Zlatnoga magarca, te utjecaj legendi, basni, bajki, anegdota, švanka, fačecije i fabliaua, s kojima je razmjenjivala građu tijekom cijeloga srednjeg vijeka. Prelazak sa srednjeg vijeka na novi vijek, odlučan za oblik novele kakav poznajemo, obilježavaju u Italiji anonimna zbirka Il Novellino (druga polovica XIII. st.), kanonski Dekameron (1348/49–53) G. Boccaccia, koji je zacrtao značajke novele za predstojeća stoljeća, a u Engleskoj stihovane Canterburyjske priče (1387–1400) G. Chaucera. U Francuskoj su prve poznate zbirke bile Sto novih novela (Cent nouvelles nouvelles, 1462) i Heptaméron (1558–59) Margarete Navarske. U Španjolskoj su Uzorite novele (1613) M. de Cervantesa pridonijele emancipaciji pojedinih priča iz ciklusa i premještanju naglaska novele s događaja na likove i sredinu. U Njemačkoj se novela kao vrsta afirmirala tek potkraj XVIII. i osobito u XIX. st. Dobiva bilo oblik ciklusa s dramatičnom okvirnom pripoviješću po uzoru na Boccacciov Dekameron, npr. u Goetheovim Razgovorima njemačkih iseljenika (Unterhaltungen deutscher Ausgewanderter, 1795), Heksameronu iz Rosenhaina (1805) C. M. Wielanda ili Serapionovoj braći (1819–21) E. T. A. Hoffmanna ili se pak (po uzoru na Cervantesa) pojavljuje pojedinačno kao u Hoffmanna, H. von Kleista, C. Brentana, E. Mörikea, L. Tiecka i dr. J. W. Goethe iskušavao je i njezino uklapanje u roman u Izbornim srodstvima (1809) ili Putovanjima Wilhelma Meistera (1829). Francuski i ruski romantičari i realisti razlabavljivali su dramsku napetost novelističkoga zapleta okrećući novelu prema psihološkoj analizi lika, opisu prirode ili prikazu lokalnih običaja kao u P. Mériméea, A. Daudeta, G. de Maupassanta, A. S. Puškina, N. V. Gogolja, F. M. Dostojevskog, I. S. Turgenjeva i dr. Modernistička pak novela zapostavlja dotadašnje zahtjeve novele za uokvirenošću, vjerodostojnošću, aktualnošću i dovršenošću približavajući ju fragmentacijom, ironičnim odmakom, ukidanjem motivacije i koncentracijom na ugođaj i stil malo-pomalo crtici i kratkoj priči (A. P. Čehov, E. A. Poe, T. Mann, F. Kafka, L. Pirandello, H. Melville, H. James, A. Döblin, R. Musil). Suočena sa sve većom popularnošću kratke priče, potaknutom utjecajem tiskanih medija, novela je u XX. st. razvila veliku raznolikost pojavnih oblika.

Razvoj hrvatske novele, koji u glavnim crtama prati njezine transformacije u opisanim europskim književnostima, započinje u razdoblju realizma s piscima kao što su K. Š. Gjalski, V. Novak i J. Kozarac, a nastavlja se u XX. st. kroz opuse J. Leskovara, A. G. Matoša, D. Šimunovića, M. Krleže, V. Desnice, V. Kaleba, P. Šegedina, R. Marinkovića, S. Novaka i A. Šoljana.

Citiranje:

novela. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/44254>.