struka(e):

notarijat (srednjovj. lat. notariatus), ustanova koja se razvila u srednjem vijeku i traje do danas (pod imenom javno bilježništvo). Začetci te službe sežu u stari Rim. Nastala je kao služba pod državnim nadzorom za potrebe redigiranja akata o ugovorima najrazličitijih vrsta. Taj su posao obavljali tabelliones, koji su kao profesionalni pisari (scribae) bili za to osposobljeni, iako je u to doba vrijednost zapisanog akta bila minimalna, samo kao njegova memorija. Raspadanje Rimskoga Carstva pogodilo je i tu ustanovu, ali je ona za Karla I. Velikoga oživjela, zatim opet pala u zaborav te konačno, počevši od XI. st., pa tijekom XII. i osobito u XIII. st., doživjela snažan poticaj uvjetovan renesansom rimskoga prava. Na hrvatskom povijesnom prostoru notarijat se razvio najprije u dalmatinskim gradovima, dok su za poslove redigiranja privatnih isprava u sjevernoj Hrvatskoj od XIII. st. osnivane nove institucije, tzv. loca credibilia. Notari su u dalmatinskim gradovima svoj posao obavljali na trgu, u kancelariji, u stanu notara, u gradskoj loži. U početku su notari bili klerici i uglavnom talijanskog podrijetla, jer su svoje obrazovanje stjecali na sveučilištu u Bologni i Padovi. Poslije su komunalni statuti, koji su i inače normirali notarsku službu, propisivali da moraju biti izvan Dalmacije. Oblik notarske isprave (instrumentum publicum) izgrađivao se stoljećima. Kada se u XIII. st. notarijat potpuno izgradio, notari su se koristili priručnicima, tzv. formularima, koji su sadržavali formule što su se upotrebljavale s obzirom na pravni čin. Stranke su sklapale posao pred notarom, a on je o tome unosio zapis–ugovor u knjigu koncepata (bastardelli), zatim u knjigu imbrevijatura (imbreviaturae) i time se posao držao zaključenim. Ako su stranke željele imati za sebe izvornik, na temelju upisa u knjigu imbrevijatura izdavala im se isprava (instrumentum publicum) sa svim formalnim obilježjima. Notar je ispravu ovjeravao svojim znakom (signum notarile) i potpisom koji su imali funkciju → koroboracije. Notari su posao preuzimali nakon završene škole, a pravo redigiranja instrumenata stjecali su po posebnoj ovlasti pape ili rimsko-njemačkog cara, ali i mletačkog dužda. Od XIII. st. uz notara se pojavljuje egzaminator, osoba koja potpisuje notarski instrument i time svjedoči da je sve napravljeno u skladu sa statutom. Bez potpisa egzaminatora instrument nije imao pravnoga učinka. Istaknuti notari u našim gradovima bili su Toma Arhiđakon u Splitu i Iohannes Conversino de Ravenna u Dubrovniku. Arhivi dalmatinskih gradova čuvaju od XIII. st. knjige notarskih imbrevijatura iz kojih se mogu rekonstruirati mnogobrojni oblici života srednjovjekovnoga grada.

Citiranje:

notarijat. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/notarijat>.