libreto (tal. libretto: knjižica), dramsko-poetski tekst za glazbeno-scensko djelo (opera, opereta, musical), ali i za veće vokalno-instrumetalne skladbe (oratorij, kantata). Često se objavljuje kao zasebna knjižica, a uz sadržaj djela može sadržavati i obavijesti o autorima (skladatelji, libretist), izvedbi, izvoditeljima (pjevači, orkestar, plesači i dr.) i tehničkom osoblju koje je pripremilo određenu produkciju. Libreto se piše prema posebnim kriterijima kako bi bio podoban za uglazbljenje, redovito je kraći od govorena dramskog teksta, a o njegovoj kakvoći umnogome ovisi uspjeh opere. U četiri stoljeća povijesti novovjekog glazbenoga kazališta, libreti su bili odrazom mijena njegove društvene funkcije, oblika, ukusa i stilskih promjena: od pastorala, antičke mitologije i simboličkoga veličanja feudalnoga poretka u baroku, preko satire i burleske u tzv. opera buffa XVIII. st. te legendi, egzotičnosti, fantastike i historicizma u romantizmu, do realizma, naturalizma, formalizma i društvena angažmana avangardi u XX. st. Znameniti libretisti bili su O. Rinuccini, A. Zeno, P. Metastasio (na čijih je stotinjak libreta u XVIII. st. skladano gotovo tisuću opera), Ph. Quinault, C. Goldoni, Ranieri Calzabigi, Libreto Da Ponte, E. Schikaneder, F. Piave, A. Boito, E. Scribe, H. Hofmannsthal, Luigi Illica, M. Maeterlinck i dr. Poznati skladatelji-libretisti bili su npr. R. Wagner, A. Borodin, I. Pizzetti, P. Hindemith, E. Křenek, G. Menotti i dr. Povijesni libreti danas su značajan dokumentacijski izvor o povijesti glazbenog kazališta i uprizorenja pojedinih djela. Važne zbirke libreta čuvaju se npr. u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu, Britanskoj knjižnici u Londonu, knjižnici S. Cecilia u Rimu, zakladi Cini u Veneciji te u drugim knjižnicama u Beču, Münchenu, Sankt Peterburgu, New Yorku, Bologni, Parizu i dr. Najveća zbirka libreta u Hrvatskoj čuva se u Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku.
