struka(e):

kazneni postupak (proces), skup pravno normiranih radnji sudova, stranaka i drugih sudionika u postupku, koje se provode kada postoji vjerojatnost da je određena osoba (okrivljenik) počinila određeno kazneno djelo. Svrha je kaznenoga postupka, odn. radnji koje ga čine, da se na zakonom propisani način utvrdi je li kazneno djelo počinjeno i tko ga je počinio te da se na počinitelja, sukladno zakonu, primijeni kazna ili koja druga odgovarajuća mjera. Kazneni postupak može se promatrati i kao skup svestrano normiranih društvenih odnosa koji nastaju, razvijaju se i prestaju zbog pravno normirane aktivnosti sudova i drugih sudionika u postupku koji ima prije navedenu svrhu. Povijesno gledano, postoje dva osnovna modela kaznenoga postupka: akuzatorni i inkvizitorni; kombinacijom elemenata tih dvaju modela nastao je mješoviti postupak. Korijeni inkvizitornoga postupka nalaze se u rimskoj državi u doba carstva. Taj je tip postupka preko kanonskoga prava ušao u praksu svjetovnih sudova XIII. st. Glosatori i postglosatori postavili su doktrinarne temelje toga postupka koji je prihvaćen u kaznenom zakonodavstvu njemačkih zemalja XVI. st. te francuskih kraljeva u XVII. st. Glavna su obilježja inkvizitornoga postupka podjela na dva stupnja postupka: istragu – glavni stadij, i suđenje temeljem spisa predmeta sastavljenog u istrazi. Istragom je započinjalo vođenje postupka po službenoj dužnosti (ex officio), potom su slijedili: sjedinjenje funkcija optužbe, obrane i suđenja; tajnost i pismenost postupka; stroga dokazna pravila profilirana u tzv. zakonskoj dokaznoj teoriji; tortura kao sredstvo pribavljanja iskaza okrivljenika koji je imao pravnu dužnost priznati krivnju; dokazna inicijativa u rukama suda (inkvizitorna maksima). Pravo na obranu praktično nije postojalo pa je položaj okrivljenika bio izrazito nepovoljan, posebice zbog mogućnosti da se, osim osuđujuće ili oslobađajuće presude, donese i presuda kojom se okrivljenik otpuštao od suđenja (→ absolutio ab instantia) i kojom se trajno stavljao u položaj sumnjivca protiv kojega je uvijek moguće nanovo započeti postupak. Akuzatorni se postupak najprije javio u državama Grčke i Rima i temeljio se na ideji o kaznenom djelu kao privatnom deliktu. Poslije se afirmirao u Engleskoj, pa se proširio na gotovo sve države koje je Engleska kolonizirala (SAD, Australija, Novi Zeland, Indija, Pakistan i dr.) i u kojima suvremena inačica toga postupka postoji i danas. Akuzatorni postupak organiziran je kao spor ravnopravnih stranaka pred nepristranim sudom koji osigurava pravičnost postupka i jednakost stranaka. Glavna su mu procesna obilježja javnost, usmenost, neposrednost i kontradiktornost. Teret dokaza leži na tužitelju. U početku se kao ovlašteni tužitelj javlja oštećenik. Poslije se razvila doktrina prema kojoj je kazneno djelo povreda pravnoga poretka koji je dobro cijele zajednice, pa su zato na tužbu ovlašteni svi građani (tzv. popularna tužba). U suvremenim se postupcima kao tužitelj javlja i određeno državno tijelo (npr. policija, javni tužitelj). S političkog stajališta o tom se tipu postupka govori kao o demokratičnom i s dobrim položajem okrivljenika, iako iskustvo pokazuje da su i u tom tipu postupka prava građana katkad bila na ozbiljnoj kušnji. Prototip mješovitoga postupka, koji nastoji sjediniti dobre a otkloniti loše strane obaju osnovnih tipova postupka te uravnotežiti dvije osnovne težnje (učinkovitost i zaštita prava građana), francuski je Zakon o krivičnoj istrazi (Code d’instruction criminelle) iz 1808. Taj se tip postupka vrlo brzo proširio po njemačkim državama, a u Hrvatsku je uveden austrijskim Zakonom o kaznenom postupku iz 1873. Prvi hrvatski zakon, Kazneni postupnik iz 1875., donesen za bana I. Mažuranića, također je mješovit, za svoje doba vrlo napredan postupnik. Hrvatsko kazneno procesno pravo sve donedavno baštinilo je mješoviti model kaznenoga postupka naslijeđen kroz zakonodavstvo država prednica, koji je preuzeo podjelu postupka na pripremni stadij (istragu), stadij optuživanja i suđenje (uz eventualni stadij odlučivanja o pravnim lijekovima). Unutar te podjele istraga je zadržala inkvizitorna obilježja, dok su optuživanje i suđenje, koje je organizirano kao kontradiktorna rasprava, pretežito akuzatornoga karaktera. Donošenjem Zakona o kaznenome postupku 2008 (Zakon o kaznenome postupku iz 2008., na snazi od 1. VII. 2009. u predmetima za kaznena djela iz nadležnosti Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, a u predmetima za ostala kaznena djela od 1. IX. 2011., te drugi propisi; → kazneno procesno pravo), hrvatski se kazneni postupak znantno udaljio od povijesnoga modela mješovitoga kaznenog postupka, prvenstveno uvođenjem tužiteljske istrage u okviru koje državno odvjetništvo poduzima kazneni progon i istražuje činjenice. Time je napušten koncept sudske istrage koju je vodio istražni sudac. Globalizacija, koja nosi i globalizaciju pravnih vrijednosti, posebice izražena kroz međunarodnopravne mehanizme kojima se jamče ljudska prava, donijela je važne standarde koji vode konvergenciji danas aktualnih postupaka, akuzatornoga i mješovitoga.

Hrvatski kazneni postupak danas u najvećem broju slučajeva pokreće državni odvjetnik po službenoj dužnosti i u javnom interesu. Manji broj lakših kaznenih djela vodi se po privatnoj tužbi ili po prijedlogu oštećenika. Redoviti postupak podijeljen je na tri cjeline: prethodni postupak (koji se sastoji od kaznenoga progona, istrage, dokaznih radnji i optuživanja), raspravu i presudu, te pravne lijekove (redovite i izvanredne). Tijekom prethodnog postupka, koji nije formalno dio kaznenoga postupka sve do sudskog potvrđivanja optužnice, u okviru kaznenoga progona, policija poduzima izvide kaznenih djela (neformalne radnje) te određene dokazne (formalne) radnje, radi otkrivanja počinitelja i prikupljanja izvora saznanja potrebnih državnom odvjetniku za odluku o kaznenoj prijavi i poduzimanju kaznenoga progona. Obavijest državnom odvjetniku o počinjenome kaznenom djelu naziva se kaznena prijava. Suvremeni razvoj hrvatskoga procesnog prava jača ulogu državnog odvjetnika, dok policiji daje pomoćnu ulogu u prikupljanju podataka o kaznenom djelu i počinitelju. Ako državni odvjetnik smatra da kaznena prijava nije osnovana, rješenjem ju odbacuje i o tome obavještava oštećenika, koji onda sam može nastaviti progon. Ako državni odvjetnik smatra da postoje osnove sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo koje se progoni po službenoj dužnosti, dužan je poduzeti kazneni progon te obvezno provesti istragu za kaznena djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora. Istragu može provesti i za druga kaznena djela za koja se vodi redoviti postupak. Svrha je istrage prikupiti dokaze i podatke potrebne državnom odvjetniku da odluči o podizanju optužnice, ali i dokaze za koje postoji opasnost da se neće moći ponoviti na raspravi, ili da bi njihovo izvođenje bilo otežano. U istrazi se provode dokazne radnje, poput ispitivanja okrivljenika, svjedoka i vještaka, očevida, pretrage (doma, osobe, računala, bankovnog sefa), privremenog oduzimanja predmeta, vještačenja, dokazivanja ispravama i tehničkim snimkama. Te se radnje poduzimaju tijekom prethodnog postupka i u slučajevima kada se ne provodi istraga. Tijekom prethodnog postupka moguće je primijeniti različite mjere osiguranja prisutnosti okrivljenika te mjere kojima se osigurava djelotvornost postupka (npr. mjere opreza, istražni zatvor, istražni zatvor u domu, jamstvo). O pojedinim pitanjima tijekom prethodnog postupka odlučuje sudac istrage, osobito kada je riječ o radnjama ili mjerama kojima se ograničavaju temeljna ljudska prava i slobode okrivljenika. Nakon provedene istrage, državni odvjetnik podiže optužnicu pred nadležnim sudom. Državni odvjetnik podiže optužnicu i ako prikupljeni podatci o kaznenom djelu i počinitelju za koje nije obvezatno provođenje istrage daju dovoljno osnova za podizanje optužnice. Nakon sudske kontrole i potvrđivanja optužnice zakazuje se rasprava. U tzv. skraćenom postupku, koji se vodi za kaznena djela u nadležnosti općinskoga suda, istraga se ne provodi, a rasprava se vodi temeljem optužnice državnog odvjetnika ili privatne tužbe. U redovitom i u skraćenom postupku rasprava je javna, usmena, neposredna i kontradiktorna. Rezultira osuđujućom ili oslobađajućom presudom. Ako jednu od tih dviju presuda nije moguće donijeti zbog kakvih formalnih zapreka, donosi se presuda kojom se optužba odbija. Protiv presude stranke mogu podnijeti žalbu: zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenih činjenica, povrede kaznenoga zakona, povrede kaznenoga postupka ili pogrešne odluke o kazni i nekim drugim pitanjima. Žalba zadržava izvršenje. O njoj odlučuje viši sud, koji presudu može potvrditi, ukinuti i predmet vratiti na novo suđenje, ili preinačiti. Donošenjem drugostupanjske presude ili protekom roka za žalbu, presuda postaje pravomoćna. Pravomoćna se presuda može (ako za to postoje ostale zakonske pretpostavke) izvršiti. Iznimno se protiv pravomoćne presude može podnijeti neki od izvanrednih pravnih lijekova, od kojih se neki odnose na pogreške o činjenicama (zahtjev za obnovu kaznenoga postupka), a neki na povrede prava (zahtjev za zaštitu zakonitosti i, zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude). Ti su lijekovi specijalizirani s obzirom na ovlaštenika i razloge podnošenja, imaju stroge uvjete za primjenu i u praksi uspijevaju razmjerno rijetko. Uz redoviti i skraćeni postupak, postoje i posebni postupci (npr. protiv maloljetnika, ili redoviti postupak modificiran Zakonom o uredu za suzbijanje korupcije i organiziranoga kriminaliteta). Suvremeni trendovi razvoja kaznenoga procesnog prava uvode različite oblike konsenzualnoga rješenja predmeta, pa tako hrvatsko pravo poznaje primjerice uvjetni odustanak državnog odvjetnika od kaznenoga progona za lakša djela kada osumnjičenik pristane izvršiti neku korisnu radnju (npr. naknada štete, isprika), kazneni nalog kojim se bez provođenja rasprave odmjerava kazna na koju okrivljenik ili pristaje ili prigovorom inicira redoviti postupak, te presudu na temelju sporazuma stranaka koju donosi optužno vijeće ili predsjednik vijeća na pripremnom ročištu, nakon što su se stranke sporazumjele o uvjetima priznanja krivnje te kazni i drugim mjerama. Takvim se oblicima rješenja predmeta nastoji racionalizirati i ubrzati postupak te smanjiti stigmatizacija počinitelja.

Citiranje:

kazneni postupak. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/kazneni-postupak>.