infamija (latinski infamia: zao glas, sramota), stanje umanjene građanske časti. U rimskom pravu infamija je pogađala osobe nečasna zanimanja ili ponašanja (glumce, prostitutke, bigamiste, prezadužene i sl.) i osobe osuđene za neka kaznena djela (npr. krađu) ili zbog zloporabe odnosa posebnoga povjerenja (npr. iz skrbništva, fiducije, ostave). Infamija je uzrokovala umanjenje pravne i djelatne sposobnosti, koja se ogledala u gubitku glasačkoga prava, gubitku prava sudjelovanja u sudskom postupku, u nemogućnosti zaključenja braka s osobom iz višega društvenog sloja, u bezvrijednosti ili umanjenoj vrijednosti svjedočkog iskaza i sl. U srednjovjekovlju je koncept infamije zadržan, ali uz promijenjene pretpostavke (npr. pogađala je i zelenaše) i posljedice (npr. nemogućnost sastavljanja valjane oporuke). U modernom pravu model infamije napušten je.
