struka(e):

imovina.

1. U pravnom smislu, skup svih imovinskih prava jedne osobe. U sastav imovine neke osobe ulaze sva prava vlasništva koja ona ima na stvarima (pokretninama i nekretninama), kao i sva njezina stvarna i obvezna prava (tražbine), a i sva ostala prava te osobe kojima se vrijednost može izraziti u novcu. Svaka osoba odgovara za sve svoje obveze (dugove) vjerovnicima sveukupnom svojom imovinom. Po starijem su se shvaćanju i obveze (dugovi) neke osobe smatrale dijelom njezine imovine, pa je uveden pojam neto-imovina, kao vrijednost koja preostane kada se od vrijednosti svih prava iz sastava imovine (bruto-imovina, aktiva) odbije negativna vrijednost obveza (pasiva). Shvaćanje da su obveze dio imovine napušteno je, jer se pokazalo da i nakon toga što neto-imovina spadne na ništicu, ili čak i na manje od toga, dužnik i dalje za svoje dugove odgovara svojom imovinom, jer se vjerovnici i dalje imaju pravo namirivati iz prava koja su u sastavu dužnikove imovine.

2. U ekonomiji, materijalna dobra ili prava pod pravnom kontrolom poduzeća na dan bilanciranja, od kojih se očekuju ekonomske koristi. Imovina može biti materijalna ili nematerijalna. Materijalnu imovinu čine zemljišta, građevine, postrojenja, vozila, zalihe robe i materijala i sl., a nematerijalnu imovinu goodwill (dobar ugled poduzeća), trgovačke marke, patenti, licence, autorska prava. Imovina mora imati i neku novčanu vrijednost. Najčešće se dijeli na kratkotrajnu (tekuću, obrtnu), koja se tijekom poslovanja može potrošiti ili lako pretvoriti u novac, i dugotrajnu (stalnu, osnovnu), pri čemu je riječ o dobrima kojih bi naglo pretvaranje u novac dovelo do velikoga gubitka i ugrozilo poslovanje.

Citiranje:

imovina. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/imovina>.