imanentno (kasnolatinski immanens, genitiv immanentis: koji je neodvojiv, bitan).
1. U filozofiji, ono što ostaje u području mogućeg i zbiljskoga mišljenja i iskušavanja. Za razliku od Platona, za kojega ideje samo sudjeluju na stvarima i nisu im imanentne, za Aristotela su one upravo njihova bitna odredba. U skolastici se razlikuje imanentno djelovanje, tj. ono koje ostaje unutar subjekta djelovanja, od tranzitivnoga djelovanja, gdje se ta radnja prenosi na objekt i mijenja ga. Prema G. W. Leibnizu, monade predočavaju i doživljavaju izvanjsku zbilju isključivo u imanentnim aktima svijesti, tj. kada ta zbilja postaje svjesnim sadržajem. I. Kant smatra da prirođeni oblici mišljenja (kategorije) dopuštaju samo imanentnu primjenu, tj. u području prostorno-vremenskoga iskustva, ali ne i na »stvar po sebi«, koja ostaje transcendentna tom iskustvu i utoliko nespoznatljiva. U neokantovstvu imanentno podrazumijeva »nošenje oblika svijesti« (H. Rickert), dok drugi smatraju da imanentnim sadržajem može biti samo predodžba, ne i sâm »predmet« predodžbe (F. Brentano, W. Wundt, N. Hartmann i dr.). Filozofija imanencije, smjer u filozofiji koji u idealističkome smislu smatra da je sveukupni bitak imanentan svijesti i da predmeti nisu ništa drugo do proizvodi njihove imanentne konstitucije, tj. egzistiraju jedino kao svjesne danosti.
2. Općenito: urođeno, unutrašnje, neodvojivo; koje je u samoj stvari, u njezinoj naravi.
