higijena (grč. ὑγıεıνή [τέχνη], prema ὑγίεıα: zdravlje, preko franc. hygiène, njem. Hygiene), grana medicine; proučava i primjenjuje mjere za očuvanje i unaprjeđenje zdravlja, proučava ulogu i značenje bioloških, gospodarskih, kulturnih, prosvjetnih i drugih činitelja u očuvanju i unaprjeđivanju zdravlja pojedinaca i različitih skupina stanovništva. Ujedno istražuje i čimbenike koji nepovoljno utječu na zdravlje i traži mogućnosti da se oni uklone. – Povijest higijene povezana je s poviješću ljudskoga društva. Kao znanost higijena se počela razvijati tek u XIX. st., kada su joj razvoj industrije i velikih gradova krajem XVIII. i u XIX. st. dali nov opseg i nove zadatke. Započelo je eksperimentalno istraživanje utjecaja okoline na zdravlje čovjeka, počela su se iskorištavati postignuća fizike i kemije, fiziologije, mikrobiologije i epidemiologije te objavljivati prvi znanstveni radovi iz opće i eksperimentalne higijene; osnivačem znanstvene higijene smatra se Max Pettenkofer (1818–1901), profesor medicinske kemije i higijene u Münchenu. Sanitarne su se mjere postupno regulirale zakonskim propisima i osnivali su se zavodi za zaštitu zdravlja.
Povećani opseg i zadatci podijelili su higijenu na više specijalnosti. Briga za zdravlje većih skupina ljudi predmet je socijalne higijene, zaštitom i poboljšanjem zdravlja ljudi na radu bavi se higijena rada (koja je postupno prerasla u medicinu rada); razvija se školska higijena (→ školska medicina) radi čuvanja i poboljšanja zdravlja učenika; komunalna higijena razmatra i rješava pitanja higijenskih mjera u naseljima i javnim objektima; higijena prehrane bavi se problemima ljudske hrane; mentalna higijena skrbi se o duševnom zdravlju, napose djece i mladeži (→ mentalna higijena). Za očuvanje i jačanje zdravlja pojedinca najvažnija je osobna higijena. Njezine su osnovne i najjednostavnije zasade ugrađene već u odgoju djeteta, a provode se i kroz nastavu tijekom školovanja. Pranje i kupanje temeljne su navike ne samo za održavanje čistoće tijela, već se time može izbjeći i dobar dio bolesti koje se prenose zarazom ili zadobiju zbog fizičkog ili kemijskog zagađenja. Pranje kože, tj. čišćenje kože vodom i sapunom te dezinfekcijskim sredstvima važno je ne samo radi higijene nego i pri obavljanju nekih poslova koji traže posebnu čistoću kože, pa je odavno utemeljeno u nekim narodnim i vjerskim skupinama (npr. osobito u islamu). Osobito je važno pranje ruku prije uzimanja jela i kod pripremanja hrane, kod pristupa novorođenomu i malenomu djetetu, pri njegovanju starih i bolesnih osoba itd. Redovito pranje zubi i usta važno je već u ranom djetinjstvu.
