granata (tal. granata: šipak, nar, zbog sličnosti s tim plodom < lat. mn. granata, jed. granatus: zrnat, prema granum: zrno), topnički projektil punjen brizantnim eksplozivom. Ispaljuje se iz topničkih oružja (topovi, haubice). Koristi se i u pješaštvu kod pušaka s ugrađenim bacačem granata (ugl. kalibra 40 mm). Sastoji se od tijela (košuljice), eksplozivnoga punjenja i upaljača. Upaljač pali eksplozivno punjenje pri udaru u cilj ili zemlju (trenutačni upaljač) ili u zraku i pod površinom zemlje ili vode (vremenski – tempirni upaljač). Ovisno o cilju na koji se djeluje, može se koristiti razorna granata, koja se rasprskava na velik broj dijelova, a načelno se koristi protiv osoba i zračnih ciljeva; probojna granata služi za rušenje armiranobetonskih i drugih otpornih utvrda; pancirna granata koristi se za probijanje čeličnih oklopa na tenkovima, drugim oklopnim vozilima i brodovima; potkalibarna granata, koja ima manji kalibar od kalibra oružja, čime se povećava brzina, domet i probojna moć na račun mase; kumulativna granata služi za probijanje čeličnih oklopa stvaranjem kumulativnoga mlaza. Osim toga postoje obilježavajuće (sa svjetlećim tragom), zapaljive, dimne i kemijske granate. Granata se pojavljuje u XV. st. prvo kao jednostavni spremnik punjen metalnim djelićima ili kamenjem. Eksplozivne granate počele su se koristiti u XVI. st., a radilo se o šupljim željeznim loptama punjenima barutom, koje su se palile s pomoću fitilja. Do XVIII. st. takve su se granate ispaljivale isključivo pod velikim kutom (u minobacačima), dok su se u XIX. stoljeću počele koristiti i kod topova za izravno gađanje.
Granatom se isprva nazivala i ručna bomba; stoga je u XVII. st. naziv za vojnika izvježbanoga za bacanje granata bio grenadir, a tako su se poslije nazivali pripadnici elitnih pješačkih, konjaničkih i oklopnih postrojba nekih zemalja.
