glagol (starosl. glagolъ: riječ) (lat. verbum), promjenljiva vrsta riječi kojom se označuje kakav proces, odvijanje, događanje u vremenu (radnja, stanje, zbivanje, promjena stanja i sl.). Pritom može biti riječ o djelovanju što ga subjekt izvodi (Dječak piše) ili podnosi, trpi (Dječak će biti istučen), o samom postojanju subjekta (Bog postoji), o njegovu stanju ili promjeni stanja (Lišće žuti), o odnosu između subjekta i predikata (Čovjek je smrtan) itd. U strukturalnoj lingvistici glagol se promatra kao sastavnica glagolske sintagme (kojoj je on jezgra), a utvrđuje se svojim okružjem, npr. u hrv. mu obično prethodi imenska sintagma subjekta, a iza njega dolazi imenska sintagma objekta. U većini jezika glagoli imaju posebne gramatičke osobitosti, npr. svoju posebnu fleksiju, sprezanje ili konjugaciju (za razliku od sklanjanja ili deklinacije koja je svojstvena imenicama i drugim imenskim riječima). U indoeur. jezicima isti se glagol javlja u različitim oblicima. Neki su od tih oblika jednostavni, građeni u prvome redu uz pomoć gramatičkih morfema (npr. vidim, vidjeh), a drugi su složeni, što znači da predstavljaju čvrstu vezu između osnovnoga i tzv. pomoćnoga glagola (npr. vidio sam, vidjet ću i sl.). Glagoli su riječi kojima je svojstven najveći broj gramatičkih kategorija. Jedne su od tih kategorija unutrašnje, tj. svojstvene su glagolu kao riječi bez obzira na to u kojem se obliku javlja (npr. kategorija vida ili aspekta i kategorija /ne/prijelaznosti), a druge su tzv. vanjske, tj. svojstvene su pojedinim oblicima (vrijeme, način, lice, broj). Ta osobitost omogućuje glagolima da imaju i nepromjenljive, odn. hibridne oblike, kao što su glagolske imenice (viđenje), glagolski prilozi (videći, vidjevši), glagolski pridjevi (vidio, viđen) i infinitiv (vidjeti). Takvi oblici pripadaju glagolskima upravo po unutrašnjim gramatičkim kategorijama. Kategorijom vida označuje se protežnost radnje, koja je svojstvena nesvršenim ili imperfektivnim glagolima (stavljati) ili neprotežnost, koja je svojstvena svršenim ili perfektivnim glagolima (staviti), dok se kategorijom (ne)prijelaznosti označuje odnos između glagola i objekta (tj. predmeta uključena u proces). S obzirom na to razlikuju se prijelazni (graditi), neprijelazni (spavati) i povratni glagoli (umivati se). Kategorijom vremena označuje se u prvome redu odnos između procesa i govornoga čina. Ako proces prethodi govornomu činu, riječ je o prošlom vremenu: aoristu (sagradih); imperfektu (gradijah), perfektu (gradio sam) ili pluskvamperfektu (bio sam/bijah gradio); ako se proces odvija istodobno s govornim činom, riječ je o sadašnjem vremenu: prezentu (gradim), a ako se proces označen glagolom odvija nakon govornoga čina, riječ je o budućem vremenu: futuru prvom (radit ću) ili futuru drugom (budem radio). Kategorijom načina označuje se odnos procesa prema stvarnosti (prema poruci) ili prema sudionicima govornoga čina. Ako je proces stvaran, faktičan, onda se obično govori o indikativu, a ako je nestvaran, hipotetičan, govori se o kondicionalu (gradio bih) ili o optativu (/živi/bili). Kondicional označuje da je proces moguć ili uvjetan, a optativ da je poželjan. Imperativ (kazuj) označuje usmjerenost procesa prema sugovorniku ili sugovornicima. Osim spomenutih vremena i načina, u indoeur. se jezicima često govori i o konjunktivu, kojim se označuje proces što se vremenski omjerava prema već omjerenu procesu (obično je riječ o vremenskom odnosu između zavisne i glavne surečenice). Kategorijom lica označuje se nositelj (pokretač) procesa ili sudionik govornoga čina. Tri su lica u jednini (gradim, gradiš, gradi) ili tri u množini (gradimo, gradite, grade). Kategorijom broja označuje se broj (jedan ili ne-jedan) nositelja procesa ili sudionika govornoga čina (gradim prema gradimo). Kako se kategorijama lica i broja (a također i kategorijom /ne/prijelaznosti) označuju pojavnosti koje nisu sadržane u samome glagolu, te su kategorije vrlo važne sa sintaktičkoga stajališta, tj. sa stajališta povezivanja glagola s drugim riječima, odn. drugim dijelovima rečeničnoga ustrojstva. Po tome je glagol, koji se u rečenici u pravilu javlja u funkciji predikata, središnji dio rečenice. Osim podjela spomenutih u vezi s glagolskim kategorijama, glagoli se još obično dijele (s obzirom na tvorbu) na jednostavne (javiti), izvedene (prijaviti) ili složene (brzojaviti), te u hrvatskom (prema osnovi) na šest vrsta: 1. plesti, 2. tonuti, 3. vidjeti, 4. nositi, 5. čuvati i 6. kupovati.
