struka(e):
ilustracija
EPIDERMA, 1. čovjeka, 2. kukca, 3. ribe, 4. biljke

epiderma (epi- + grč. δέρμα: koža) (lat. epidermis). 1. U zoologiji, vanjski, površinski sloj kože životinja. Većinom je sastavljena od višeslojnog epitela, a razvija se iz vanj. zametnog listića zvanog ektoderm. Beskralježnjaci obično imaju jednoslojnu epidermu, sastavljenu od cilindričnih stanica. Kod nižih beskralježnjaka epiderma često ima dlačice, a kod virnjaka (Turbellaria) trepetljike. Jednoslojnu epidermu imaju i ličinke svih beskralježnjaka, osim člankonožaca. Kod sjedilačkih (sedentarnih) životinja, npr. kod kolnjaka (Rotatoria), mahovnjaka (Bryoza) i ramenonožaca (Brachiopoda), često su epidermalne trepetljike poredane oko usta u vjenčić. Gibanje tih trepetljika uzrokuje strujanje vode s hranjivim česticama do usta životinje. Kod ostalih je beskralježnjaka površinski epitel obično pokriven tanjom ili debljom kutikulom, koja kod mješčićnica (Ascidiacea) čini vanj. čvrsti omotač tijela životinje. Kod člankonožaca je kutikula od hitina, koji je čvrst poput rožine, a leži na jednoslojnom epitelu, tzv. epidermi ili hipodermi, koja neprekidno proizvodi vanj. zaštitni hitinski sloj. Katkad je taj hitin protkan vapnencem i oblikuje čvrst oklop (npr. kod rakova). U epidermi beskralježnjaka često se nalaze različite žljezdaste stanice, koje izlučuju sluz. Kod kralježnjaka je e sastavljena od više slojeva, a naziva se pousmina. Svojim najnižim slojem, koji je obično sastavljen od cilindričnih stanica, leži na unutrašnjem sloju kože, tzv. usmini (corium). I niži kralježnjaci imaju u epidermi žljezdane stanice. Epiderma kopnenih kralježnjaka ima barem 2 sloja, donji, Malpighijev sloj, koji služi kao vezivno tkivo, i gornji, površinski rožnati sloj, koji postepeno opada (perutanje ili prhutanje), a obnavlja se iz stanica Malpighijeva sloja. Zmije i gušteri presvlačenjem odbacuju gornji sloj epiderme odjednom u cijelosti (svlak). Epiderma viših kralježnjaka sastavljena je od nekoliko slojeva, od kojih je gornji sloj često rožnat i čini neosjetljive dijelove kože s različitim izraslinama (dlake, nokti, kopita i druge rožnate tvorevine na koži). – Epiderma (pousmina) čovjeka oroženi je mnogoslojni pločasti epitel kože, koji je na površini ravan, a na bazalnoj strani izbočen u dubinu, u različito dugačke grebene. Različite je debljine, a najdeblji je na dlanovima i stopalima. Epiderma se sastoji od šest slojeva: 1. temeljni (bazalni) sloj od cilindričnih stanica sa zrncima pigmenta (melanina); 2. nazubljeni (spinozni) sloj s mnogokutnim stanicama i širokim međustaničnim prostorima; 3. zrnati (granulozni) sloj od sploštenih stanica sa zrncima koja sudjeluju u orožnjavanju; 4. svijetli (lucidni) sloj, koji je proziran i sastoji se od mrtvih stanica; 5. rožnati (kornealni) sloj, sa sploštenim stanicama bez jezgre, ispunjenima nitima roževine (keratina) te 6. sloj ljuštenja (disjunkcije), u kojem se orožene stanice pojedinačno odvajaju i otpadaju (deskvamiraju), odn. na suhoj koži nastaje perutanje (prhutanje). Stanice izgubljene orožnjenjem za cijeloga se života obnavljaju iz temeljnoga sloja (Malpighijev ili zametni sloj), u razdoblju od 15 do 30 dana. Staničnu diobu potiče epidermni faktor rasta. Epiderma se različito mijenja kod bolesti kože. (→ koža)

2. U botanici, tanko jednoslojno primarno kožno tkivo diferencirano iz protoderme (prameristema) koje gradi zaštitni ovoj oko ostalih tkiva, štiti od mehaničkih ozljeda, infekcija i dehidracije, te sudjeluje u mijeni tvari. Prekriva stabljiku, korijen, list, cvijet, plod i sjemenke. Građena je od jednoga sloja višekutnih ili izduženih stanica bez međustaničnih prostora. Na poprečnom prerezu te su stanice četvrtaste ili eliptične. U pravilu stanice epiderme nemaju kloroplaste (osim kod nekih papratnjača, biljaka sjenovitih staništa i močvarnih biljaka), dok im obojenost mogu davati vakuole ispunjene antocijanima u ulozi zaštite biljnog tkiva od Sunčeva zračenja. Epiderma koja prekriva vršni dio korijena u zoni rasta i diferencijacije (rizoderma) producira korijenove dlačice, zadržava se na korijenu kratko vrijeme, a poslije iščezava. Nadzemni dijelovi biljaka, osim latica cvjetova, imaju odebljale vanjske stijenke stanica epiderme, a redovito su prevučene kutinskom kožicom (kutikula) koja štiti biljku od prevelikog izdavanja vode. Zaštitnu funkciju često pojačava voštana prevlaka na kutikuli (upadljiva u plodova šljiva, grožđa). Od epidermalnih stanica nastaju u mnogih biljaka dlake.

U epidermi nadzemnih zelenih dijelova mnogih biljaka, u prvome redu na listovima, nalaze se puči, mikroskopski otvori koje služe izmjeni plinova i reguliranju sadržaja vode (→ transpiracija). Puči sadržavaju specijalizirane stanice oko pukotine puči (zapornice), jedine stanice epiderme s funkcionalnim kloroplastima. U njima procesom fotosinteze nastaju osmotski aktivne tvari koje pokreću promjene turgora te reguliraju otvorenost puči; nastaje ATP potreban za djelovanje protonske crpke za izmjenu kalijevih iona i dolazi do biosinteze ugljikohidrata (šećera).

Citiranje:

epiderma. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/epiderma>.