deiktičan (grč. δεıϰτıϰός: pokazan, poput zamjenice ili člana), podoban za izražavanje deikse. U jezičnim se opisima to svojstvo najčešće pripisuje ponajprije tzv. deiktičkim česticama poput -ce starolat. hoice: ovomu ovdje, za klasično huic, -ī u lat. haec od starijega *ha-ī-ce: baš ova ovdje, ili u grč. αυτηί: ova ovdje, -j ili -zi u starijem hrv. tomu-j, njoj-zi, nje-zi-n; zatim riječima za osobne zamjenice ja, ti u raznim jezicima, za pokazne zamjenice i mjesne priloge ovaj, ovdje, taj, tu, onaj, ondje, za vremenske priloge i priložne oznake sada, u ovome trenutku, jučer, danas, sutra, kao i svakom njima zamjenjivom izrazu koji svojom pojavom u izričaju pripomaže uspostavi odgovarajućega deiktičkoga polja. Odnos ja-sada-ovdje središnja je točka i polazište toga polja, u kojem se osmišljuju prostorno-vremenski i opći pragmatički podatci priopćaja, kao u primjeru: To ćete riješiti Vi, a ne ja, danas ili sutra. U novije se doba, u duhu Peirceova nauka o znakovima, deiktični izrazi razmatraju u okviru tzv. indeksnih izraza (engl. indexical expressions), dakle znakova koji nisu ni ikone ni simboli, nego naprosto indeksi.
