briketiranje (od franc. briquette: mala opeka), postupak aglomeriranja (okrupnjivanja) sitnozrnatog ili praškastog materijala pod tlakom uz dodatak veziva ili bez njega. Proizvod postupka, briket, pločasto je, kockasto, jajoliko ili sl. čvrsto tijelo. Prvi briketi u industrijskom mjerilu izrađeni su prije više od 150 godina (St. Étienne, 1842). Briketiranje treba razlikovati od drugih postupaka aglomeriranja u industriji i rudarstvu, npr. od sinteriranja i peletiranja, u kojima se ne radi pod tlakom, dok se tabletiranje, koje se najčešće primjenjuje u farmaceutskoj i prehrambenoj industriji, razlikuje od briketiranja samo u veličini proizvoda (tablete).
Briketiranje se provodi radi poboljšanja uporabnih svojstava tvari kao međuproizvoda (npr. lakši transport ili skladištenje) ili proizvoda (npr. veća toplinska vrijednost ugljena). U industriji se najčešće briketira ugljen, ali i treset, koks, glina, sol, rude, umjetna gnojiva i dr. Postupak briketiranja ovisi o vrsti materijala i njegovoj primjeni, a osnovni su parametri postupka tlak, vrijeme tlačenja i vrsta veziva (ako se dodaje). Primjenjuje se i u laboratorijskoj praksi za pripremu uzoraka za neke instrumentalne analitičke metode (npr. za rendgensku emisijsku analizu).
