struka(e):
ilustracija
SAHARA
ilustracija
SAHARA, karavana na putu kroz pustinju Ténéré, Niger
ilustracija
SAHARA, oaza Chebika, Tunis

Sahara, pustinja u sjevernoj Africi, najveća u svijetu; obuhvaća oko 9 000 000 km². Pruža se od Atlantskog oceana do Crvenoga mora u duljini od približno 6000 km. Od sjeverne granice, koju čini Saharski Atlas i obalni rub Sredozemnoga mora, Sahara se prostire 1500 do 2000 km prema jugu, gdje prelazi u područje Sahel, često nazivano »kritičnom zonom«, u koju unatoč ljudskom utjecaju pustinja prodire nekoliko kilometara godišnje. Sjeverni dio goleme saharske površine pripada Egiptu, Libiji, Tunisu, Alžiru, Maroku i Zapadnoj Sahari, a južni Mauretaniji, Maliju, Nigeru, Čadu i Sudanu.

Istraživanja

Sahara je od najstarijega doba opravdano bila zastrašujuća i opasna zapreka. Stari Egipćani samo su nadzirali obližnje oaze, Kartažani su ograničili svoje naseobine na sredozemnu obalu, a pokušaji Rimljana da osvoje Saharu ipak su se zaustavili na njezinu rubu. Interes Europljana za Saharu kasno se javio. Tek početkom XIX. st. Joseph Ritchie i George Francis Lyon (1819) te Dixon Denham, H. Clapperton i Walter Oudney (1822) uspjeli su prijeći Saharu i otkriti jezero Čad. Alexander Gordon Laing prešao je Saharu i dopro 1825. do grada Timbuktua (gdje je bio ubijen), a René Caillié vratio se s putovanja iz Timbuktua prešavši Saharu 1828. Francuska vojna osvajanja sjeverne Afrike započela su 1830; 20 godina poslije granica je bila uspostavljena na rubu Sahare. Daljnjemu, sporom osvajanju pustinje prethodili su istraživači H. Barth (1849–55), Henri Duveyrier (1850), G. Nachtigal (1869–74) i Friedrich Gerhard Rohlfs (1862–78); njihova su otkrića bila bitna za upoznavanje zapadne i sr. Sahare. Iako su nizom znanstvenih istraživanja bili postignuti veliki rezultati, pojedini dijelovi te pustinje ostaju i dalje nepoznati.

Reljef i građa

U reljefu Sahare izmjenjuju se zavale i gorska bȉla. Od zapada prema istoku leže zapadna saharska, nigerska i čadska zavala s područjem Bodélé te Libijska pustinja zapadno i Nubijska pustinja istočno od Nila. Saharsko gorje i masivi (Ennedi, 1450 m; Tibesti s najvišim vrhom Sahare Emi Koussi, 3415 m; Ahaggar, 3005 m) najvećim su dijelom građeni od arhajskih slojeva koje pokrivaju vulkanske stijene. Najizrazitiji je dio te pustinje njezino sr. područje sa zaravnima koje se polukružno pružaju od masiva Adrar Iforas na zapadu preko Gorja Ahaggar i Tibesti do masiva Ennedi na istoku. Onamo se pribraja i depresija koju masiv Aïr dijeli na zapadni i istočni dio. Golema pustinja posljedica je fizičko-kemijskih procesâ. Iako se Sahara naziva »oceanom pijeska«, samo je 20% njezine površine pokriveno pijeskom; ostalo su gole stijene, šljunak, prašina i dr. materijal te slane i slične površine. Najveći utjecaj na formiranje površine imaju vrlo velike dnevne i noćne temperaturne razlike, koje uzrokuju i raspadanje kamenja, te vjetar, koji odnošenjem prašine i pijeska mjestimično ostavlja golu kamenu podlogu. Izuzev egipatskog područja, u kojem su dine međusobno odvojene, u ostalim su dijelovima Sahare one grupirane i stvaraju nizove usporedne sa smjerom dominantnih vjetrova. Često su 100 do 200 m visoki gotovo kompaktni nizovi dina odvojeni usjecima, kojima su nekad vodili karavanski putovi. U pustinji je i niz depresija, među kojima je Kattara u Egiptu (–133 m) najprostranija na svijetu (18 000 km²). Karakteristična su pojava i slana jezera (šotovi), osobito jugoistočno od Saharskog Atlasa (Melrhir, Djerid, Chergui, El-Hodna).

Klima

Sahara je najveće suho područje na Zemlji. Više od 50% njezine površine prima godišnje samo 20 mm, a ostali dijelovi do 100 mm oborina. Visoki zračni tlak nad Saharom uzrokuje intenzivnu suhoću. U sjevernome dijelu Sahare kiše pretežno sipe, dok u središnjem dijelu pljušte i često nanose velike štete usjevima i nastambama po oazama. Pješčane oluje stvaraju tzv. pješčani zid ili zavjesu, zamračuju horizont te imaju katastrofalne posljedice. Glavni su vjetrovi samun (u Egiptu nazvan hamsin) i harmatan. Zbog nedostatka naoblake insolacija je vrlo jaka (3600 do 4000 sati godišnje). Srednja godišnja temperatura iznosi 30 °C. Maksimalna temperatura, ujedno i najviša na svijetu, iznosila je 58 °C (u Libiji). Razlike između dnevnih i noćnih temperatura kreću se od 15 do 30 °C. U sjevernome dijelu Sahare najtopliji su mjeseci srpanj i kolovoz, a u južnome svibanj i lipanj. Zbog blizine oceana atlantsko pročelje ima nešto veću relativnu vlagu, naoblaku i količinu oborina. Oaze smještene pretežno u nižim područjima i bliže podzemnoj vodi imaju svoju mikroklimu.

Vode

Nil, s izvorišnim područjem izvan Sahare, jedina je rijeka koja stalno teče pustinjom. Suhim koritima (vadi) riječnih tokova iz nekadašnjih vlažnih razdoblja Sahare, teku nakon pljuskova kratkotrajne bujice. Podzemne su vode pod pustinjom obilne i leže u dvama odvojenim slojevima. Dio je korisnih podzemnih voda slan, ali se može iskorištavati za natapanje i u slične svrhe. U središnjem dijelu Sahare toplina takve vode iznosi 50 do 70 °C pa se mora rashlađivati. Zbog opadanja razine podzemne vode arteški se bunari nakon stanovitoga vremena opremaju crpkama.

Biljni pokrov

Vegetaciju sjevernoga rubnoga saharskog područja, koje ima nešto veću količinu vlage, obilježava ograničen broj sredozemnih vrsta (maslina, smokva, mirta, čempres). U oazama uz vrlo važnu datuljnu palmu uspijevaju žitarice, povrće i voće. Izvan tih područja mjestimično se javlja nisko drveće i trnovito grmlje s vrlo dugim i razgranatim korijenjem. Akacija i tamaris karakteristični su za prijelazno područje Sahel.

Životinjski svijet

Pustinjski gušteri, rovke i druge životinje prilagođene su suši, žezi i noćnoj hladnoći. Ostali malobrojni životinjski svijet (antilopa, gepard, pustinjski ris i lisica) ograničen je na određena područja (ravnjaci i sl.). Zvijeri su gotovo istrijebljene.

Stanovništvo

Špiljski crteži, lončarstvo, grobovi i slični nalazi govore o naseljenosti toga područja u proteklim, povoljnijim klimatskim razdobljima. U Sahari živi oko 2,5 milijuna ljudi. Najnaseljenija su područja Sahare ona u Egiptu, Maroku, Mauretaniji i Alžiru. Najveći je saharski grad Kairo (Egipat); ostali su značajniji gradovi u saharskom pustinjskom području: Nuakchott (Mauretanija), Tamanrasset (Alžir), Timbuktu (Mali), Agadèz (Niger), Ghat (Libija), Faya-Largeau (Čad). Stanovništvo tvore arapsko-berberski narodi u sjevernome dijelu, arabizirani Crnci na zapadnom, Tuarezi u južnome području središnjega dijela Sahare, Tubu u gorju Tibesti i dr. Politički i gospodarski procesi koji su posljednjih desetljeća zahvatili afričko tlo odrazili su se, ovisno o zemlji u sastavu koje je dio te pustinje, u većoj ili manjoj mjeri i na njezino stanovništvo. Naselja su samo u oazama, a one su najbrojnije duž Nila. U unutrašnjosti su najpoznatije Kufra (Al-Kufrah), Siva, Faijum i dr.

Gospodarstvo

Poljodjelstvo je ograničeno na uski sjeverni rub Sahare i na umjetno natapane površine po oazama. Male proizvodne količine jedva podmiruju potrebe stanovnika. Stočarstvo (uzgoj ovaca, koza, konja i deva) opada. Rudno bogatstvo Sahare jače se iskorištava nakon II. svjetskog rata. Traganje za naftom u Alžiru datira od 1947. Otkrića velikih količina nafte u području Hassi Messaoud, Edjeleh i dr. (1956) potaknula su daljnja istraživanja, a ona u Libiji (Sarir, Dahra, Zaltan i dr.) dala su neočekivano dobre rezultate. Naftna ležišta otkrivena su i u Egiptu, Tunisu, Maroku, Čadu i Nigeru. Uz naftu se iz alžirske Sahare (ležišta Hassi R’Mel i dr.) izvoze i velike količine prirodnoga plina. Ležišta prirodnoga plina imaju i Libija te Egipat i Tunis. Opsežna potraga za naftom i prirodnim plinom dovela je do otkrića značajnih ležišta pitke vode u podzemlju. Za izvoz kvalitetne željezne rude i prirodnih fosfata iz saharskoga dijela Mauretanije izgrađena je željeznička pruga (1962) do luke Nouadhibou na atlantskoj obali. Ležišta uranijeve rude nalaze se posvuda, ali su najkarakterističnija za Niger. U Ahaggaru, Aïru i Tibestiju otkriven je niz drugih ruda (bakar, nikal, kobalt, molibden, volfram, mangan, zlato). Osobito su značajna ležišta soli, kojom se trguje od davnine.

Promet

Unatoč životnim opasnostima, karavane su se stoljećima kretale Saharom, povezivale oaze, trgovale i prenosile zlato, bjelokost, sol i robove. Najpoznatiji karavanski putovi bili su »mauretanski put« (Senegal–Atar–Ijill–Agadir), Gao–Tessalit–Reggane–Adrar–Béchar, Agadès–Bilma–Gatrun–Fezan–Tripoli i dr. Oko 1920. uspostavljene su prve prometne veze motornim vozilima na cestama Béchar (Colomb Béchar)–Laghouat–Biskra, In Salah–Ahaggar–Agadès i dr. Dok su se prometne veze unutrašnjosti s obalnim područjem razvile u vezi s iskorištavanjem ležišta i izvoza ruda, međusobno je povezivanje unutrašnjih dijelova slabije. Suvremene transsaharske ceste povezuju Alžir s Malijem i Nigerom, Mauretaniju s Marokom, Egipat sa Sudanom. Koriste se i u turističke svrhe, ali su zbog nestabilnih političkih prilika nesigurne kao i u prošlosti. Saharskim područjem prolazi i automobilističko-motociklistička ruta utrke Pariz–Dakar. Najveće značenje za svladavanje toga golemoga prostora ima zračni promet s mnogim zračnim lukama po oazama.

Citiranje:

Sahara. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/sahara>.