relativizam (prema relativan), nazor koji niječe postojanje bilo kakvih trajnih, jednom danih, apsolutnih načela, već svijet i život promatra kao slučajnu koincidenciju različitih neodređenih uvjeta. – U filozofiji, naučavanje po kojem se sve stvari i pojave vrjednuju jedino u odnosu prema nekom ograničenom stajalištu koje se mijenja ovisno o subjektu, vremenu, mjestu, prilikama i sl. Javlja se u različitim oblicima: kao spoznajni relativizam, prema kojemu nije moguća nikakva apsolutna pa ni objektivna istina; kao etički relativizam, koji niječe apsolutnu vrijednost i samoočiglednost moralnih načela; kao estetski relativizam, prema kojem ne postoji apsolutno lijepo pa ni njegov izraz, već se svaka umjetnička tvorba vrjednuje ovisno o predodžbama vremena. U staroj filozofiji elementi relativizma bili su izraženi već kod predsokratovaca (Heraklit, Demokrit, Parmenid), u njihovu suprotstavljanju putovima osjetilne spoznaje, a i poslije kod sofista, u njihovim logičkim aporijama i osobito u shvaćanju o konvencionalnom karakteru društvenih zakona. U tom smislu relativizam se javlja kao važna tečevina grčke misli. Klasično stajalište toga relativizma, obilježenog individualizmom, izražava Protagora maksimom: »Čovjek je mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu i onih koje nisu da nisu«. Poslije se relativizam javlja u radikaliziranom smjeru kao skepticizam. U moderno doba relativizam se probija osobito u vezi s Kopernikovim obratom u astronomiji, koji je u svojim idejnim konzekvencijama slomio jedinstvo apsolutiziranoga statičkoga srednjovjekovnog kozmosa. Već G. Bruno r. temelji na novoj znanstvenoj koncepciji svemira, a i kod G. Galileia, G. W. Leibniza i R. Boškovića relativizam se javlja kao obilježje novih fizikalnih koncepcija prostora i vremena; u posebnom je obliku potaknut i Einsteinovom teorijom relativnosti. Humeova kritika načela uzročnosti, po kojoj to temeljno načelo konstrukcije znanstvenih zakona gubi apsolutni i racionalni smisao, te se opravdava još jedino »običajima« i »navikama«, polazna je osnova modernih oblika relativizma u koncepcijama konvencionalizma, pragmatizma, empiriokriticizma i logičkog empirizma. S druge strane, historizam W. Diltheya, G. Simmela i O. Spenglera upućuje na relativizam kulturnih tvorbi, ovisno o različitim povijesnim epohama, od kojih svaka ima zasebnu središnju duhovnu i društvenu strukturu.
