struka(e):

Prometej (grčki Πρoμηϑεύς, Promētheús), u grčkome mitu titan, sin titana Japeta (→ japetidi) i Klimene (ili Temide), brat Atlantov, Epimetejev i Menetijev, a otac Deukalionov. Pomogao Zeusu u borbi protiv Krona, jer je težio za novim pravednijim poretkom. Potom je postao prijatelj i dobročinitelj ljudi, a protivnik olimpskih bogova. Boreći se lukavstvom protiv Zeusa, vratio je ljudima vatru koju im je ovaj oduzeo. Zato ga je Zeus kaznio. Prikovao ga je uza stijenu, na Kavkazu, a jedan mu je orao danju kljuvao jetru, koja se noću, uvijek iznova, obnavljala. Prometej nije htio pregovarati sa Zeusom, nego je radije trpio muke kojih ga je oslobodio tek Heraklo. Oslobođeni Prometej potom se pomirio sa Zeusom te mu otkrio tajnu kojom će sačuvati trajnost svoje vlasti pa su ga bogovi primili na Olimp. Po jednoj verziji mita naučio je ljude i zanatima, ukrotio konja, sagradio lađu, naučio ih pismu, računanju i uputio ih u tajne liječenja bolesti (po još kasnijoj verziji Prometej je ne samo stvorio čovjeka kao razumno biće, nego je sazdao ljude i životinje iz zemlje). Prometej je bio štovan u Ateni, baklje u njegovu kultu predstavljale su simbolički vatru i znanje koje je dao ljudima. Mit o Prometeju obradio je Eshil u jednoj trilogiji, od koje je sačuvan drugi dio (Okovani Prometej). Preko Hezioda i Eshila taj je mit – kao simbol neprestane borbe čovjeka protiv nepravde i sile – ušao u svjetsku književnost (P. Calderón de la Barca, J. W. Goethe, J. G. von Herder, G. G. Byron, P. B. Shelley, A. Gide) i poslužio kao tema nizu glazbenih djela (L. van Beethoven, F. Liszt, G. Fauré, A. N. Skrjabin) i likovnih ostvarenja (Tizian, P. P. Rubens, G. Moreau, A. Böcklin, A. Feuerbach).

Citiranje:

Prometej. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/50635>.