pridjev ili adjektiv (prema lat. adiectivus: dodan, priložen), u lingvistici, naziv za vrstu riječi koja većinom izražava privremena ili trajna svojstva ili stanja, npr. mlad, pijan, lijep, ljudski, plav. U nekim je jezicima, npr. u hrvatskom, lako izdvojiti pridjeve kao posebnu vrstu riječi zbog cijeloga niza morfosintaktičkih obilježja koja dijele, no ima i jezika u kojima pridjevi dijele većinu morfosintaktičkih obilježja s imenicama (npr. u čadskom jeziku hausa) ili s glagolima (npr. u mandarinskom kineskome). U hrvatskom je broj pridjeva potencijalno neograničen, jer se mogu tvoriti novi pridjevi od imenica i glagola, a mogu se i posuđivati iz drugih jezika; međutim, u nekim jezicima pridjevi tvore zatvoren skup, tj. ima ih ograničeno mnogo i ne mogu se ni posuđivati ni tvoriti novi pridjevi. Sporno je pitanje ima li jezika u kojima pridjevi uopće ne postoje kao posebna vrsta riječi.
U hrvatskom pridjevi dijele mnoga morfološka obilježja s imenicama, npr. sklanjaju se po padežima i razlikuju jedninu i množinu. Za razliku od imenica, većina pridjeva u hrvatskom ima komparaciju, tj. razlikuje pozitiv (star), komparativ (stariji) i superlativ (najstariji). Također, pridjevi u hrvatskom razlikuju određeni (»dugi«) i neodređeni (»kratki«) oblik (određeno dobri prema neodređeno dobar), a razlika se među tim oblicima očituje u sklonidbi (npr. određeni genitiv jed. dobroga spram neodređenoga genitiva jed. dobra). Sa sintaktičkoga gledišta pridjevi se u hrvatskom slažu s imenicama u rodu, broju i padežu unutar imenske skupine (npr. dobra djevojka, ali dobar mladić) i predikativno (ta je djevojka dobra, ali taj je mladić dobar). Pridjevi mogu biti modificirani nekim prilozima (npr. vrlo u izrazu vrlo dobar), imenskim ili prijedložnim skupinama (npr. imenicom vina u izrazu pun vina, prijedložnom skupinom na sina u izrazu ponosan na sina). Zajedno s takvim modifikatorima pridjevi čine pridjevske skupine (ili fraze). U hrvatskom pridjevi redovito stoje ispred imenica na koje se odnose (npr. dobar čovjek), no u stilistički i pragmatički obilježenim uvjetima mogu stajati i iza njih (npr. u vokativnoj frazi čovječe Božji!). Osobitost je hrvatskoga i nekih drugih slav. jezika skupina posvojnih pridjeva koji se tvore od gotovo svih imenica koje označuju što živo, npr. ženin (od žena), mačkin (od mačka), čovjekov (od čovjek), Ivanov (od osobnog imena Ivan).
