struka(e): | |
ilustracija
LATVIJCI, Akademija likovnih umjetnosti u Rigi
ilustracija
LATVIJCI, K. Beine, zgrada Latvijske filharmonije u Rigi
ilustracija
LATVIJCI, Latvijsko umjetničko kazalište u Rigi
ilustracija
LATVIJCI, Nacionalna opera u Rigi
ilustracija
LATVIJCI, Riga, kula Rāmera i dio zidina, XIII–XV. st.
ilustracija
LATVIJCI, V. Albergs, spomenik u čast latvijskomu crvenomu strijelcu u Rigi
ilustracija
LATVIJCI, V. Neimanis, Državni umjetnički muzej u Rigi, 1903–05.

Latvijci ili Letonci, narod u sjeveroistočnoj Europi; oko 1 600 000 pripadnika, od čega oko 1 350 000 u Latviji. Izvan Latvije najviše Latvijaca živi u SAD-u (oko 86 000), na području bivšega SSSR-a (Ruska Federacija, Litva, Estonija, Bjelorusija, oko 70 000), u zapadnoj Europi (oko 30 000), Australiji i Kanadi. Po vjeri su uglavnom luterani, a manji broj katolici i pravoslavci. Smatra se da su predci današnjih Latvijaca područje Latvije naselili u II. tisućljeću pr. Kr. U XII. st., od kada datiraju prvi iscrpniji pisani dokumenti, na području današnje Latvije nalazila su se četiri baltička plemena (Kurši, Latgali, Seli i Zemgali) i ugrofinsko pleme Livi. Do početka XIV. st. stanovništvo je bilo pokršteno (katoličanstvo), a u XVI. st. većina je prešla na luteranstvo.

Jezik

Latvijski ili letonski jezik svrstava se u baltičku granu indoeuropske jezične porodice. Zajedno s litavskim čini istočnobaltički odvjetak baltičkih jezika, spram zapadnobaltičkoga odvjetka u koji se svrstavaju izumrli staropruski i jatvinški. Latvijski jezik ima tri dijalekta: 1. tahmijski (na sjeveru Latvije i na Kurskom poluotoku), 2. srednjolatvijski (oko Rige i u središnjem dijelu Latvije), te 3. visokolatvijski s latgal(ij)skim (na jugoistoku Latvije, sa središtem u Daugavpilsu). Standardni je latvijski nastao na temelju srednjolatvijskoga dijalekta, kako zbog utjecaja Rige kao političkog i kulturnoga središta zemlje, tako i zato što je u srednjolatvijskim govorima najmanje utjecaja susjednih jezika. U tahmijskome je dijalektu naime izrazit utjecaj izumrloga kurskog supstrata, te izumirućega (ugrofinskog) livskoga jezika, dok su se visokolatvijski govori oblikovali pod utjecajem istočnoslavenskih jezika te susjednoga litavskoga. U prvoj polovici XX. st. književnost se razvijala i na latgal(ij)skom poddijalektu visokolatvijskoga, a neki su baltisti jezik te književnosti smatrali zasebnim istočnobaltičkim književnim jezikom.

Najstariji je spomenik latvijskoga jezika tzv. »Očenaš iz Uppsale«, molitva koja se datira početkom XVI. st. Iz XVI. st. potječu i drugi najznačajniji tekstovi starolatvijskoga, npr. »Duhovne pjesme« Nikolausa Ramma i Johanna Ecka, te prva tiskana knjiga na latvijskome, »Catechismus Catholicorum«, objavljena 1585. u Vilniusu. Tu je knjigu – katolički katekizam Petrusa Canisiusa – s njemačkoga na jedan srednjolatvijski govor preveo Ertmann Tolgsdorf (1550–1620). U XVII. st. nastali su prvi priručnici latvijskoga jezika, među kojima se ističu »Latvijski vademekum« (»Lettisch Vade mecum«, 1631) Georga Manceliusa (1593–1654) i prva latvijska gramatika »Uvod u latvijski jezik« (»Manuductio ad linguam lettonicam«, 1644) Johanna Georga Rehehusena. Mancelius je sastavio i prvi latvijsko-njemački rječnik s oko 6000 riječi.

Standardni latvijski jezik stao se razvijati početkom XX. st., a zamah njegovu razvoju pružilo je osamostaljivanje Latvije nakon I. svjetskog rata. Na oblikovanje standardnoga jezika osobito je utjecao jezik bogatoga latvijskoga narodnoga pjesništva, a napose zbirke kratkih pjesama, tzv. daini, koje je potkraj XIX. i početkom XX. st. prikupljao Krišjānis Barons (1835–1923). Znatnu ulogu u razvoju standarda odigrao je veliki latvijski lingvist Jānis Endzelīns (1873–1961). Njegova »Gramatika latvijskoga jezika« (»Latviešu valodas gramatika«, 1907), koju je sastavio zajedno s Kārlisom Mīlenbahsom, postala je temeljnim normativnim priručnikom, a doživjela je 13 izdanja. U razdoblju sovjetske okupacije latvijski je jezik bio u mnogim područjima javne komunikacije potiskivan od ruskoga, no nakon osamostaljivanja Latvije ponovno je postao jedinim službenim jezikom te zemlje.

U odnosu spram litavskoga jezika, latvijski je znatno manje arhaičan. Za razliku od litavskoga, u latvijskome ne postoji oprjeka između palataliziranih i nepalataliziranih suglasnika. Latvijski je razvio dinamički naglasak na prvome slogu u riječi, no u nenaglašenim je slogovima sačuvao tipološki neobičan sustav triju intonacija. Poput litavskoga, i latvijski je očuvao imensku deklinaciju i izgubio srednji rod imenica. U glagolskom sustavu značajnu ulogu igra složen sustav vremena i načina, te česta upotreba participa.

Književnost

Nakon gubitka političke neovisnosti u XIII. st. u Latviji je bio spriječen ili prekinut razvoj pisane književnosti iz bogate narodne usmene književnosti, u kojoj su osobit značaj imale pjesme, daine. Početci pisane književnosti vezuju se tek uz protestantizam i protureformaciju, tj. uz djelovanje njemačkih luteranskih pastora. Počevši od Georga Manceliusa (1593–1654), koji je napisao »Dugo očekivanu latvijsku knjigu« (»Langgewünschte lettische Postill«, 1654), do početka XIX. st. njemački su pastori za svoju latvijsku pastvu pisali prvo knjige duhovnoga (XVII. st.), a poslije (XVIII. st.) svjetovnoga sadržaja te su radili na gramatici i rječnicima. Od autora koji su pisali na latvijskome jeziku, najznačajniji je prosvjetitelj i leksikograf, začetnik latvijske svjetovne književnosti, Gotthard Friedrich Stender (1714–96), prozvan Vecais Stender (Stari Stender), autor poučnih knjiga i idiličnih opisa seoskoga života. Pod utjecajem J. G. Herdera i J.-J. Rousseaua djelovao je i njemački prosvjetitelj Georg Merkel (1769–1850), koji je, pokušavši beletristički obraditi latvijsku povijest i mitologiju, snažno utjecao na latvijsku književnost. Na početku XIX. st. osnovano je Latvijsko književno društvo (1824) i počeli su se izdavati prvi časopisi na latvijskome jeziku, ali s pronjemačkim i religioznim tendencijama. Uz njih su se vezali tzv. starolatvijci, od kojih je najpoznatiji Ernests Dinsbergis (1816–1902), autor prve drame na latvijskome jeziku. Tek 1850-ih do 1860-ih, pod utjecajem studentskih demokratskih krugova osnovanih u Moskvi i Petrogradu, dolazi naraštaj mladolatvijaca, s kojima započinje književni preporod, tj. latvijska nacionalna književnost. Tako je pjesnik Juris Alunāns (1832–64), autor knjige pjesama »Pjesmice« (»Dziesmiņas«, 1856), začetnik modernoga latvijskog pjesništva. Narodna poezija bila je vrelo nadahnuća za zakašnjele romantike, skupljača narodnoga blaga Krišjānisa Baronsa (1835–1923), autora domoljubnih balada Auseklisa (pravo ime Miķelis Krogzemis; 1850–79), te Andrejsa Pumpursa (1841–1902), autora epa »Ubojica medvjeda« (»Lāčplēsis«, 1888). Oko 1890-ih javio se pokret tzv. novoga smjera, kojemu su glavni predstavnici braća Reinis (1839–1920) i Matīss (1848–1926) Kaudzīte, autori realističkoga romana »Vremena mjernika« (»Mērnieku laiki«, 1879), i dramatičar Ādolfs Alunāns (1848–1912). Nasuprot realistima, ponesen težnjama revolucije 1905., u simbolističkome je duhu stvarao pjesnik Jānis Rainis (pravo ime J. Pliekšāns; 1865–1929). Njegova supruga Aspazija (pravo ime Elza Rozenberga; 1868–1943), gorljiva zagovornica ženskih prava, pisala je zapažene lirske pjesme u duhu novoga romantizma, kojemu je glavni predstavnik bio Jānis Poruks (1871–1911). Nakon stjecanja neovisnosti 1918., obzore prema europskoj književnosti nastavili su širiti Anna Brigadere (1861–1933), Jānis Jaunsudrabiņš (1877–1962), Kārlis Skalbe (1879–1945), Edvards Virza (1883–1940), avangardni pjesnik Aleksandrs Čaks (pravo ime A. Čadarainis; 1901–50) i dr. Nakon 1940. latvijska se književnost razvijala u sklopu nacionalne književnosti SSSR-a, a na estetskome planu, kojemu je osobito pridonio Andrejs Upīts (1877–1970), usmjerila se u duhu socijalističkoga realizma (Vilis Lacis, Linards Laicens). U neovisnoj državi (1990) djeluju u duhu suvremenih književnih strujanja Vizma Belševica (1931–2005), Imants Ziedonis (1933–2013), Ojārs Vācietis (1933–83), Juris Kronbergs (r. 1946) i dr.

Likovne umjetnosti

Iz mezolitika potječu koštani ritualni kipići sa životinjskim motivima, a iz neolitika idoli u obliku stiliziranih ljudskih figura. Od kraja III. st. pr. Kr. na bogato urešenu krupnom nakitu, fibulama i keramici vidljivi su utjecaji rimske umjetnosti i umjetnosti germanskih plemena, a u IX. st. prodirali su utjecaji vikinške umjetnosti. U XI. i XII. st. rijeka Zapadna Dvina (Daugava) postala je spona između Skandinavije, zapadne Europe, Baltičkih zemalja, Rusije i Bizanta, što se odrazilo na umjetničkom oblikovanju proizvoda od kovina, kože, stakla i keramike. S dolaskom augustinaca u Latviju u XII. st. započela je izgradnja malih kamenih crkvica. Romaničke crkve i utvrde izgrađene su u Cēsisu, Valmieri i Limbaži. Od kraja XIII. st. preladavao je gotički stil (crkve u Jelgavi i Rigi). Rijetki su sačuvani drveni gotički kipovi (oltar s prizorom Poklonstva kraljeva, XV. st.). Potkraj XV. i u XVI. st. prevladavali su renesansa i manirizam (pregradnja crkve sv. Ivana u Rigi, 1587–89., djelo Jorisa Phreazea, graditelja nizozemskog podrijetla, koji je djelovao u Rigi 1576–1602). Jelgava je u XVII. st. postala drvorezbarskim središtem (crkveni namještaj, dekoracije i kipovi biblijskoga sadržaja). Od kraja XVIII. st. u crkvenom i svjetovnom graditeljstvu prevladavao je barokni stil (palača Rundāle, 1736–67., u Rundāleu, djelo ruskoga graditelja talijanskoga podrijetla B. F. Rastrellija, oko 1700–71; oslikao ju je talijanski majstor Carlo Zucchi, 1682–1767., a štukature u rokoko stilu izveo je berlinski kipar Michael Graff, koji je djelovao u Rigi oko 1765., u. nakon 1796). Smireniji barok u graditeljstvo uveo je Severin Jensen (1723–1809) projektiravši u Jelgavi Academia Petrina (1773–75). Potkraj XVIII. i početkom XIX. st. gradilo se u neoklasicističkome stilu. Graditelji Johann Gottfriedt (1768–1831) i Christian Breikreutz (1781–1820) urbanizirali su i gradili Rigu. Većina slikara koji su djelovali u Latviji bila je njemačkog podrijetla. Johann Eggink (1787–1867) izrađivao je portrete i povijesne prizore u duhu romantičnoga slikarstva, Georg Wilhelm Timm (1820–95) bio je istaknuti ilustrator, a Otto Berthing (1817–85) slikao je realistične žanr-prizore. U drugoj polovici XIX. st. u graditeljstvu i umjetničkom obrtu prevladavao je historicizam. U Rigi je Jānis Frīdrihs Baumanis (1834–91) projektirao Kraljevsku gimnaziju (1873–74) i Veliku sudnicu (1888–89). Slikari toga doba školovali su se uglavnom na Akademiji u Sankt Peterburgu; među najistaknutijima su Jūlijs Feders (1838–1909) i Kārlis Pēterson (1836–1908). God. 1880. bila je osnovana skupina »Rūkis« (tzv. gnomi), koja je zastupala umjetničke stilove od realizma do impresionizma i simbolizma, a glavni su predstavnici slikari: Arturs Baumanis (1865–1904), Jūlijs Madernieks (1870–1955), Jānis Rozentāls (1866–1916), Jānis Valters (1869–1932). U XX. st. arhitekti Konstantīns Pēkšēns (1859–1928), Eižens Laube (1880–1967) i Aleksandrs Vanags (1873–1919) bili su pod utjecajem finske arhitekture. Naraštaj likovnih umjetnika prije I. svjetskoga rata radio je u duhu ekspresionizma i postimpresionizma; izdvajaju se grafičari Jānis Jaunsudrabiņš (1877–1962) i Aleksandrs Romans (1878–1911), slikari Pēteris Krastiņš (1882–oko 1940) i Teodors Ūders (1868–1915), kipari Gustavs Šķilters (1874–1954) i Teodors Zaļkalns (1876–1972) te scenograf Jānis Kuga (1878–1968). Između dvaju svjetskih ratova mnogi su slikari bili povezani s ruskom avangardom, osobito Jēkabs Kazaks (18951920), Gustavs Klucis (1895–1944) i Romāns Suta (1896–1944) te kipar Kārlis Zāle (1888–1942). U doba kada je Latvija bila Sovjetska Socijalistička Republika (1940–91) prevladavao je uglavnom socijalistički realizam. Apstraktno se slikarstvo pojavilo tek 1960-ih (Jānis Pauļuks, 1906–84), a konceptualni radovi 1983. u djelima Borissa Bērziņša (1930–2002); Jānis Andris Osis (r. 1943) slikao je hiperrealističkim načinom, Maija Tabaka (r. 1939) koristila se elementima nadrealizma, a maštovite asamblaže u scenografiji izrađivao je Ilmārs Blumbergs (1943–2016). God. 1980. skupina alternativnih likovnih umjetnika Oļegs Tillbergs (r. 1945), Andris Breže (r. 1948), Ivars Mailitis (r. 1952) i kipar Ojārs Feldbergs (r. 1947) osnovala je mnogobrojne radionice: eksperimentirali su videom, filmom i računalima te izvodili akcije body art, političke hepeninge i sl. Danas u neovisnoj Latviji mnogobrojne nove skupine mladih umjetnika predstavljaju nacionalni kulturni identitet svoje zemlje. Značajniji muzeji nalaze se u Rigi (Muzej povijesti i kulture, osnovan 1834., Muzej umjetnosti, 1905).

Glazba

Tradicijska vokalna glazba Latvijaca najočuvanija je u pokrajini Latgale na istoku države, a žene se smatraju njezinim čuvaricama i glavnim nositeljicama. Najizrazitiji je poetski oblik daina, kratka i lirskog ugođaja, kojoj su tematska okosnica obično pojedini aspekti seoskoga života ili mitologija. Balss je naziv za melodijski obrazac. Razlikuju se teicamās dziesmas, recitativne pjesme malena opsega, koje često u kontekstu tradicijskih obreda prakticira skupina izvođača, i dziedamās dziesmas, slobodnije solističke pjesme većeg opsega. Apdziedāšanās je naziv za način izvođenja recitativnih pjesama u kontekstu svadbe, pri kojem se dvije skupine pjevača naizmjenice nadmudruju improviziranjem šaljivih stihova.

Najizrazitije je tradicijsko glazbalo i nacionalni glazbeni simbol Latvije citra kokles s 5 do 12 žica. U latvijskim seoskim svadbama između XVI. i XVIII. st. dominirale su gajde, početkom XIX. st. istisnula ih je violina, a polovicom XX. st. nametnula se harmonika. U uobičajenim sastavima nastupaju dvije violine, citra i bubanj ili violina, citra i harmonika.

Njemačka politička dominacija otežavala je razvoj latvijske umjetničke glazbe sve do XIX. st., kada su Jānis Cimze (1814–81) i Kārlis Baumanis (1835–1905) ustanovili nacionalni stil. Pritom su značajnu ulogu odigrale masovne pjevačke smotre, na kojima se od 1873. svake godine okupi do 15 tisuća pjevača. U razdoblju političke neovisnosti između dvaju svjetskih ratova osnovani su operno kazalište, konzervatorij i simfonijski orkestar. Sovjetska kulturna politika nakon 1940. izravno je utjecala na glazbeno stvaralaštvo i u tom razdoblju mnogo je glazbenika napustilo Latviju. U suprotnosti s tada favoriziranim masovnim pjesmama i idealiziranim scenskim prezentacijama plesne baštine, neki su Latvijci, već od 1960-ih, na temelju sjećanja kazivača nastojali oživjeti posustalu folklornoglazbenu praksu, pri čem su od ključnog značaja bili Valdis Muktupāvels (r. 1958) i drugi glazbenici i istraživači.

Citiranje:

Latvijci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/latvijci>.