struka(e): |
ilustracija
KORUŠKA, Vrbsko jezero (Wörther See)

Koruška (njemački Kärnten [kε'ɹntən], slovenski Koroška), savezna zemlja u južnoj Austriji; obuhvaća 9536 km² s 557 371 st. (2015), od kojih 92,4% govori njemački, a 2,5% slovenski, osobito u južnoj Koruškoj (1910. na području Koruške živjelo je oko 82 000 Slovenaca). Glavni je grad Klagenfurt (slovenski Celovec). Pretežno planinski kraj; oko 57% teritorija više je od 1000 m. Obuhvaća ogranke Visokih Tura i Noričkih Alpa na sjeveru te Karnskih Alpa i Karavanka na jugu, između kojih se nalazi Celovečka kotlina, otvorena prema jugoistoku u smjeru toka rijeke Drave. Sporedne su doline rijekâ Gail (Zilja), Möll, Gurk (Krka) i drugih pritoka Drave. Razvijeno je šumarstvo (sječa drva), govedarstvo i konjogojstvo, a u dolinama uzgoj žitarica. Rudnici magnezita kraj Radentheina; preradba drva, proizvodnja papira i obuće, metalna, elektronička i kemijska industrija. Dobro je razvijen turizam (12,7 milijuna noćenja, 2005), osobito u planinskim krajevima i oko jezerâ (Millstätter See, Wörthersee i Ossiacher See). Na Dravi, uz granicu sa Slovenijom, izgrađen je niz hidroelektrana koje daju 10% austrijske proizvodnje električne energije (2000). Veliko prometno značenje imaju željezničke pruge i ceste koje prolaze Koruškom i povezuju istočna austrijska područja sa zapadnima te srednju s južnom i jugoistočnom Europom (tunel Karavanke, prijevoj Ljubelj/Loibl i dr.). – Prvi tragovi ljudskog života na području Koruške mogu se pratiti od prapovijesti. U IV. st. pr. Kr. Korušku su naselila keltska plemena, koja su 16. pr. Kr. pokorili Rimljani i to područje uključili u sastav provincije Norik (Noricum). Nakon preustroja rimskih provincija za cara Dioklecijana 297., područje Koruške pripalo je provinciji Sredozemni Norik (Noricum mediterraneum). Neposredno prije propasti Zapadnoga Rimskoga Carstva to su područje zaposjeli Istočni Goti. Nakon propasti njihove države u VI. st., zasposjeli su ga Slaveni. Od 628. područje Koruške bilo je u sklopu Samova plemenskoga saveza, a nakon raspada saveza u sklopu Karantanije. Koruška se nakon raspada Karantanije potkraj X. st. oblikovala kao posebno vojvodstvo u gornjem porječju Drave u sastavu istočnofranačkoga, odnosno Svetoga Rimskoga Carstva Njemačke Narodnosti. Isprva su njemački carevi podjeljivali Korušku kao feud po službi. Poslije se, međutim, učvrstila nasljedna vojvodska vlast (Eppensteinovci 1077–1122., Spanheimovci 1122–1269). Nakon vladavine češkoga kralja Otakara II. (1269–76) i Goričkotirolskih grofova (1276., odnosno 1282–1335) Koruška je došla pod Habsburgovce, koji su do kraja XV. st. sjedinili cijeli niz vlastelinstava neovisnih o feudalcima: god. 1322. stekli su posjede grofova Vovbrških, 1456. Celjskih i Ortenburških, nakon 1480. posjede salzburške, bamberške i krške ili gurkske crkve te 1500. posjede Goričkih grofova. Otad je Koruška, kao zemlja s institucijom zemaljskih staleža, bila u tijesnim vezama sa susjednim zemljama Štajerskom i Kranjskom. Dolaskom pod franačku vlast bio je otvoren put srednjovjekovnoj njemačkoj kolonizaciji, u toku koje su sjeverna područja Koruške bila postupno germanizirana. Potkraj XV. st. ustalila se etnička granica između njemačkog stanovništva, većinskoga u sjevernoj Koruškoj, te slovenskog stanovništva, većinskoga u južnoj Koruškoj, koja je ostala nepromijenjena sve do polovice XIX. st. Tijekom Napoleonovih ratova i neposredno u godinama nakon njih, područje Koruške bilo je podijeljeno – distrikt Celovec (1809–25) pripao je Štajerskoj, a Beljak (Villach) Ilirskim pokrajinama (1809–16), odnosno Kraljevstvu Iliriji (1816–25). Od 1825. do 1848. cijela Koruška bila je spojena u Ljubljanski gubernij, nakon čega je ponovno postala zasebna upravna jedinica. Raspadom Austro-Ugarske 1918. pitanje južne granice Austrije ostalo je neriješeno. Dok su trajali mirovni pregovori, na crti razgraničenja između Austrije i nove jugoslavenske države izbijali su povremeno incidenti, koji su u travnju 1919. prerasli u veći sukob. Primirje je uspostavljeno tek 4. VI. 1919., a istoga je dana na Mirovnoj konferenciji u Parizu prihvaćen prijedlog da se u dijelu Koruške naseljenom Slovencima kao većinskim narodom provede plebiscit. Saint-germainskim mirovnim ugovorom (10. IX. 1919) Kraljevina SHS dobila je Mežišku dolinu i Jezersko. Budući da se plebiscitom u zoni A (10. X. 1920) 59% glasača odlučilo za Austriju, zona B bila je (prema dogovoru) bez glasovanja priključena Austriji. U novostvorenoj situaciji Austrija je nastavila politiku ponjemčivanja u slovenskom dijelu Koruške. Hitlerovska Njemačka, nakon provedenog Anschlussa (1938), zabranjivala je korištenje slovenskog jezika i počela iseljivati slovensko stanovništvo, pa se zato tijekom II. svjetskog rata veći broj koruških Slovenaca priključio partizanima. Do kraja svibnja 1945. iz Koruške su bile povučene jugoslavenske snage, pa je ona postala dio britanske okupacijske zone. Jugoslavija je zahtijevala priključenje etnički slovenskoga dijela Koruške (u travnju 1948. umanjila je svoje teritorijalne zahtjeve). Savezničko ministarsko vijeće odbilo je jugoslavenske zahtjeve (20. VI. 1949), a Austriju je obvezalo na zaštitu prava nacionalnih manjina, što je sankcionirano u Državnom ugovoru o obnovi neovisne i demokratske Austrije (15. V. 1955). Povremeno osporavanje manjinskih prava koruškim Slovencima i njihova izloženost germanizaciji uzrokovali su napetosti u jugoslavensko–austrijskim odnosima tijekom 1960-ih i 1970-ih.

Citiranje:

Koruška. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/koruska>.