Jeremija (hebr. jirmejāhū: Jahve je uzvisio), prema Bibliji, jedan od četvorice velikih starozavjetnih proroka. Djelovao između 627. i 585. pr. Kr. U knjizi proročanstava (Knjiga Jeremijina) oštro napao moralnu pokvarenost naroda; prorekao političku propast židovske države i razorenje Jeruzalema, kao kazne za idolopoklonstvo i otpad od prave vjere. Konačnu redakciju njegovih govora i proročanstava učinio je njegov pomoćnik i tajnik Baruh. Pripisuju mu se i Tužaljke (Lamentationes), nastale vjerojatno u V. st. pr. Kr., elegijske pjesme o razorenju Jeruzalema i jadima izabranoga naroda, jedno od ljepših pjesničkih djela starije židovske književnosti. U Jeremijinim proročanstvima ima veći broj simboličnih zgoda i situacija, npr. laneni pojas, jaram, razbijeni vrč i dr.; zbog svojih je predviđanja jednom bio bačen u bunar, bio zatvaran i umro kamenovan. Proživio je ono što je predvidio: babilonski kralj Nebukadnezar zauzeo je Izrael i odveo narod u ropstvo (597. pr. Kr.) te razorio Jeruzalem (587. pr. Kr.).
