struka(e): | | |
ilustracija
G, razvoj slova: 1. kasno feničko, 2. zapadnogrčko, 3. klasično grčko, 4. etrursko, 5. rano latinsko, 6. kvadratna kapitala, 7. uncijala, 8. vizigotika, 9. beneventana, 10. karolinška minuskula, 11. humanistička minuskula, 12. ćirilica, 13. obla glagoljica (Assemanijevo evanđelje), 14. ustavna uglata glagoljica (Prvotisak glagoljskog misala)

G. 1. Jedanaesto slovo hrvatske abecede, a sedmo latinske, za velar /g/. Nosi silabičko ime »ge«. Razvilo se početkom III. st. pr. Kr. u lat. pismu iz slova C, koje je nakon višestoljetnog označivanja glasova g i k, pod utjecajem etrurske artikulacije, počelo označivati samo glas k, dodavanjem okomite crtice uz donji desni dio slovnoga luka. Podrijetlo slova C, dakle i G, izvodi se iz zaobljene zapadnogrč. gamme, koja se pak razvila iz starosemitskoga gimel, a u egip. hijeroglifima pronalazi mu se preteča u logografu »ugao kuće« ili »palica«. U latinskoj je abecedi smješten na 7. mjesto, pošto je odande izbačeno tada nepotrebno grčko slovo zeta. Majuskulni oblik slova malo će se kroz povijest mijenjati: u stupnju oblosti polukružnice, te u izvođenju pridružene crtice.

U poluuncijali, koja se upotrebljavala između V. i IX. st., i u najstarijoj kurzivnoj minuskuli, nastaloj u IV. st., ima oblik nalik na brojku 5. Oblik blizak današnjemu minuskulnom g, gotovo zatvorene kružnice te spuštene i zaobljene crtice, nalazimo već u beneventani, a sličan će se oblik zadržati i u karolinškoj minuskuli, gotici, humanističkoj minuskuli.

Ćirilično slovo glagoljǫ preuzeta je grčka gamma. Oko podrijetla glagoljičke inačice nema slaganja: Neki smatraju da je glagoljičko g originalno izvedeno, slično slovima za ostala dva velara /k/ i /h/, dok drugi smatraju da se podrijetlo treba tražiti u nekom drugom, npr. u grč. kurzivnom pismu.

U suvremenim nacionalnim latiničkim pismima slovo g može, osim fonema /g/, izražavati i /ž/, /dž/, /đ/, ovisno o fonološkoj okolini. Može sudjelovati i u tvorbi digrafa, npr. u talijanskoj abecedi gl /lj/, gn /nj/, u mađarskoj gy //.

Kroz povijest hrvatskog pravopisanja, glas se g bilježio na dva načina: osim znatno uobičajenijega g, piše se katkad i gh, najčešće ispred samoglasnika e i i, te na kraju riječi (F. Glavinić 1628., J. Habdelić 1674., M. Reljković 1779). Osim za pisanje glasa g, to je slovo poslužilo i za bilježenje glasa đ: N. Ranjina 1507., j: M. Marulić 1521., P. Zoranić 1569., te osobito pod utjecajem susjednih grafijskih sustava (talijanskoga, madžarskoga…) u kombinaciji s drugim slovima: gh za đ: J. Palmotić 1670., ghi za đ: J. Palmotić 1670., ghj za đ: S. Rosa 1764., gi za đ: N. Ranjina 1507., gij za ji: P. Zoranić 1569., gj za đ: G. Čevapović 1820., gl za lj: B. Splićanin 1495., M. Marulić 1521., gn za nj: M. Marulić 1521., gni za nj: P. Hektorović 1568., gy za đ: I. Pergošić 1574., ili za j: F. Vrančić 1595.

Glas g u hrvatskom jeziku potječe od praslavenskoga glasa g, koji dolazi od starijega g: gora (< gora < *garā), aspiriranoga gʰ: magla (< mьglа < *migʰlā), labiovelarnoga g: govedo (< govędo *gavinda), aspiriranoga labiovelarnog gh: gorjeti (< gorěti < *gharētei). U asimilaciji po zvučnosti g nastaje od k: gdje < kъde. Gubi se ispred n i nj: brinuti se (usp. briga), janje (usp. jaganjac). U nominativu mozak g prelazi u k. Glas g dolazi i u europeizmima i pozajmljenicama: gimnazija (grč.), genij (lat.), galija (tal.), gerilja (španj.), garaža (franc.), gangster (engl.), gauda (niz.), grof (njem.), geslo (češ.), gulaš (madž.), galama (tur.), ginko (jap.).

2. U matematici, znak (G) ili (g) za funkciju, npr. G (x, y), g (x).

3. U mjeriteljstvu, znak (G) za decimalni predmetak giga; znak (G) za staru jedinicu magnetske indukcije gaus; znak (g) za mjernu jedinicu gram.

4. U fizici, znak (G) za gravitacijsku konstantu, električnu vodljivost i Gibbsovu energiju; znak (g) za gravitacijsko ubrzanje.

5. U današnjoj glazbenoj abecedi, peti ton osnovne dijatonske ljestvice C-dura (c d e f g a h). U notaciji se položaj tona g1 naznačuje tzv. G-ključem.

6. U latinskoj epigrafici, kratica (G) za gens, genius i dr.

Citiranje:

G. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/g>.