Frigija, antička povijesna pokrajina u zapadnom dijelu središnje Male Azije; obuhvaćala je zapadni dio anatolske visoravni između Lidije i Kapadocije, područja koja su poslije nazvana Velika (na teritoriju rijeka Sangarija, danas Sakarya, i Halisa, danas Kızılırmak) i Mala Frigija (na sjeverozapadu, na Helespontu). Ondje su se oko 1200. pr. Kr. naselili indoeuropski Frigijci, možda tračkoga podrijetla, koji su oko 1200. pr. Kr. dokrajčili Hetitsko Carstvo, oko 1100. pr. Kr. na gornjem Eufratu došli u sukob s Asircima, a o njihovoj samostalnoj državi u VIII. i VII. st. pr. Kr. javljaju grčki izvori. Glavni grad države, Gordij, utemeljio je kralj Gordije. Njegov sin Mida (VIII/VII. st.), poznat i iz grčkih mitova, nastojao je proširiti svoju vlast i na Ciliciju, ali ga je asirski kralj Sargon II. prisilio na plaćanje tributa. Provala Kimerijaca srušila je oko 696/695. pr. Kr. samostalnost frigijske države. Poslije je došla pod vlast Lidijaca; od 546. pr. Kr. njome gospodare Perzijanci, a onda Aleksandar III. Veliki i Seleukidi. U III. st. pr. Kr. (od 275. pr. Kr.) naselili su je Gali (Galaćani; Galacija); od početka II. st. pr. Kr. bila je dio pergamske države, a 133. pr. Kr. rimska provincija (Phrygia Magna). Frigija je prva maloazijska pokrajina koja je primila kršćanstvo. – Frigijski jezik svrstava se u indoeuropsku jezičnu porodicu; predstavlja samostalnu granu unutar te porodice, a pretpostavlja se da je bio donekle blizak grčkomu i armenskomu. Poznat je s četiristotinjak natpisa pisanih grčkim alfabetom iz VIII. do IV. st. pr. Kr. (starofrigijski) i iz II–III. st. poslije Kr. (novofrigijski). Ti su natpisi samo djelomice dešifrirani. – Od arhitektonskih spomenika u Frigiji zanimljivi su mnogobrojni pećinski grobovi frigijskih vladara (npr. tzv. Midin grob), a arheološka iskapanja nakon 1950. otkrila su ostatke glavnoga grada Frigije, Gordija, iz nekoliko faza njegova razvoja. Iz Frigije se u antici proširio Kibelin kult.
