struka(e): | | |
ilustracija
F, razvoj slova: 1. sjevernosemitsko pismo, 2. kasnofeničko, 3. hebrejsko, 4. najstarije grčko, 5. rimska kurzivna minuskula, 6. beneventana, 7. karolina, 8. gotica, 9. ćirilica, 10. bosančica, 11. obla glagoljica, 12. uglata glagoljica

F. 1. Deseto slovo hrvatske abecede, a šesto latinske, za tjesnačnik /f/. Starosemitskoga podrijetla; u sjevernosemitskome alfabetu (kraj II. tisućljeća pr. Kr.) ima oblik rašlja he3_0921a.jpg, a u kasnome feničkome pismu (III. st. pr. Kr.) zamjetna je već orijentacija na lijevo he3_0921b.jpg. U hebrejskom pismu nosi ime vau, s pretpostavljenim dvousnenim izgovorom /w/, i još je pojednostavnjeno: he3_0921c.jpg. U najstarijem grčkom pismu isti glas označuje he3_0921d.jpg, a naziva se digamma, jer izgleda kao grčko gamma (he3_0922a.jpg) s udvostručenom vodoravnom crticom. Zbog gubljenja fonema /w/ iz fonološkog inventara, u klasičnom grčkom alfabetu toga slova više neće biti; koristit će se samo u posebnu obliku za označivanje brojevne vrijednosti 6. Iz istoga semitskog slova, rašljasta izgleda, u grčkom će se razviti i Y (ipsilon) za /ü/, odakle će ga preuzeti i ćirilica (za /u/), a i neke druge nacionalne abecede za glasove /i/, /ü/, /j/. U latinskoj abecedi slovo F za tjesnačnik /f/, isprva kao digraf sa slovom H, izvedeno je iz digamme, s jasno naznačenom desnom orijentacijom slova; donja je vodoravna crtica kraća od gornje. Minuskulni oblik slova f susreće se već u rimskoj kurzivnoj minuskuli u V/VI. st. (he3_0921e.jpg). U srednjovjekovnim nacionalnim latinskim pismima poprimit će dvopotezni oblik vrlo sličan današnjemu: beneventana he3_0921f.jpg, karolina he3_0921g.jpg, gotica he3_0921h.jpg. U grčkom alfabetu glas /f/, razvijen na početku nove ere iz aspiriranoga /ph/, bilježit će se drugim slovom: Φ/φ (phi). Odatle će ga preuzeti i ćirilica, odnosno bosančica (he3_0921i.jpg / he3_0921j.jpg). U glagoljici se za isti fonem koristi gotovo jednako slovo (obla glagoljica , uglata ), ali i slovo razvijeno iz grčke thete (he3_0922b.jpg), he3_0922c.jpg. Obje se inačice u azbuci nazivaju frt (frъtъ) i imaju brojevnu vrijednost 500. U latinskom pismu glas /f/ na mjestu phi u riječima grčkoga podrijetla pisat će se dvoslovom ph: pharmacia, philosophus. Neki će suvremeni latinički pravopisi zadržati takav način pisanja: engl. pharmacy, philosopher, njem. Pharmazie, Philosoph. U povijesnim hrvatskolatiničnim tekstovima piše se posvuda f, ali rijetko se, pod utjecajem latinskoga pravopisanja, može zamijetiti i oblik ph (N. Ranjina 1507., M. A. Reljković 1779).

Glas f nije naslijeđen iz praslavenskog jezika. U hrvatskom jeziku nastao je od skupine pv (ufati se < upъvаti se), od glasa h u primjeru Foča (Hotьča), a u dijalektima i u razgovornom jeziku nastaje od skupine hv (fala, fatati). Dolazi i u nekim onomatopejama (fijuk, frkati, frktati, fućkati). Najčešće se nalazi u posuđenicama: fantazija (grč.), fama (lat.), fin (tal.), fotelja (franc.), frula (rum.), fer (engl.), fuš (njem.), fićfirić (madž.), fildžan (tur. < perz.).

2. U latinskoj epigrafici kratica za: Fabius, fecit, familia, fastus, filius, filia, forum itd.

3. U glazbenoj abecedi, četvrti ton osnovne dijatonske ljestvice C-dura. Ujedno oznaka za tonalitet s početnim tonom f: F-dur ili f-mol. U notnom pismu f je kratica za dinamičku oznaku forte (jako), a ff za fortissimo (vrlo jako, vrlo glasno).

4. U kemiji, simbol fluora.

5. U klasičnoj logici, znak za modus Ferio prve silogističke figure. Na taj je modus moguće svesti i moduse druge, treće i četvrte figure silogizama (Festino, Felapton, Ferison, Fesapo, Fresison).

6. U fizici, znak (F) za silu (engleski force); znak (f) za frekvenciju i žarišnu daljinu (latinski focus: žarište).

7. U matematici, znak (F) ili (f) za funkciju, npr. F(x, y), f(x).

8. Znak decimalnoga predmetka femto.

9. Znak (F) za mjernu jedinicu farad; znak (°F) za farenhajt.

Citiranje:

F. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/f>.